‘Strange Dance’ je njegova treća samostalna ploča.

Kad je Philip Selway zatražio od nekih od svojih omiljenih glazbenika da sviraju na njegovoj trećoj solo ploči, rekao je da je zamislio ploču Carole King kad bi surađivala s pionirskom elektroničkom skladateljicom Daphne Oram i pozvala ga da bubnja na njoj. Ne iznenađuje da su sve pristale i tako je počelo okupljanje iznimnog broja darovitih ljudi, uključujući Hannu Peel, Adriana Utleyja, Quintu, Martu Salogni, Valentinu Magaletti i Lauru Moody.
U prvom planu ovog spoja glazbenih glasova bilo je 10 pjesama koje je Selway napisao kod kuće na klaviru i gitari, a koje ga otkrivaju na vrhuncu autorske moći. Od uvodne pjesme, “Little Things”, odmah čujemo novi osjećaj veličine. Nakon akustičnog “Familiala”, njegovog prvog solo albuma, a zatim i “Weatherhousea” (malo detaljnije, kako kaže, suradnje s Ademom Ilhanom i Quintom), na “Strange Dance” Selway koristi svu vještinu i zanje koje je prikupio tijekom posljednjeg desetljeća solo rada izvan Radioheada.
Ova bogata zvučna slika izgrađena je mješavinom gudačkih, limenih i sintetiziranih zvukova. “Razmjer je bio vrlo namjeran od samog početka”, kaže. “Želio sam da zvučna kulisa bude široka i visoka, ali da se nekako obavije oko intimnog vokala u srcu.” Ovaj kinematografski učinak ima smisla s obzirom na najnoviji Selwayev kreativni rad koji uključuje pisanje glazbe za Rambert Dance Company i glazbene podloge za filmove “Let Me Go” i “Carmilla”.