Neobični čikaški glazbeni trio Pillars And Tongues predstavio se po prvi put u ponedjeljak u Močvari pred zagrebačkom publikom, točnije pred njih tridesetak koji su se zavaljeni u stolce mogli prepustiti fluidnim i mračnim drone baladama.

Poetika i zvuk grupe Pillars And Tongues teško može biti definirana. Iako ih se uvjetno stavlja u neku ladicu modernog popa, ova grupa bliža je duhovnoj glazbi nego što se to čini na prvu loptu. Mark Trecka koji je zadužen za različite elektronske kao i analogne obrade zvučnih matrica i loopova, zatim violinistica Elizabeth Remis i basist Ben Babbit ujedno su ravnopravni u vokalnoj interpretaciji grupe, ok, Trecka je ipak malo ‘ravnopravniji’ sa svojim baršunastim baritonom.

Njihovo pjevanje posjeduje liturgijsku dramatiku i korak, dok zvučna podloga gotovo da čini kakofoniju jeke koja se odbija i miješa pod svodovima neke gotičke katedrale (možda je presudan utjecaj i imala činjenica da su Pillars And Tongues na početku svoje karijere bili ponešeni tim efektom sviranja u čikaškom South Union Artsu – prenamijenjenoj staroj baptističkoj crkvi).

Gotovo da nema trenutka u kojem se jasno iz konteksta mogu izvući čisti i prepoznatljivi zvukovi, čak ni violine, ni bas gitare, koji su utopljeni u odzvanjajuću i istovremeno efektnu podlogu cineastičnog konteksta glazbe. U toj ‘misi 21. stoljeća’ u kojoj se miješaju utjecaji od sporog deep trancea do arhetipskih folk segmenata koji atmosferu Pillars And Tongues u određenim trenucima čine bliskijim sklopu i stavu Bon Ivera i Fleet Foxes, i u kojoj vlada ona floydovska psihologija da je nebitno koliko traje pjesma sve dok se ‘klupko odmotava’, Trecka, Remis i Babbit koncert su izveli kao, gotovo, jedno cjelovito djelo u kojem se zvukovi završetaka pjesama pretapaju u početke novih.

Koncert je sveukupno s bisom trajao sat vremena, što je ujedno bilo sasvim dobro tempiranje jer nije bilo spektakularnih stilskih i ritmičkih prevrata u tom glazbenom noiru. Nije se igralo za publiku već za avagardni glazbeni ambijent. Bila je to predstava bez podilaženja i najvažnije je da je bila kvalitetno i smisleno izvedena.