Koncepcijski zaokružen, pjesnički dorečen, glazbeno intrigantan i zabijen u realnost – ‘Walt’ predstavlja ključni album Pipsa. Potraga za izgubljenim pjesnikom je završena, astronaut je sletio, iliti ‘Livingstone I presume’, rekao bi Henry Morton Stanley.
Suprotan smo mi svijet od Zapada koliko god se trudimo biti Zapad. I po pitanju rocka posebice. Dok na zapadu djedice glume vječitu mladost na pozornicama, kod nas si kreten ako zaigraš na tu kartu. Kod nas se traži starost i kad si mlad. Sve ostalo je više-manje neozbiljno. Je li mi mentalno starimo brže ili je kulturološki jaz prevelik? Tko će ga znati. No po nečemu se izjednačavamo, a to je u onome da je srednja životna dob nešto poput zlatnih godina za bavljenje glazbom, posebice ako uspiješ ‘stupiti u kontakt’ sa svojom generacijom.
Pips Chips & Videoclips na čelu s Dubravkom Ivanišem kao jedinom konstantom prevalili su dugačak put. Od benda nabrijanog na proboj na scenu u svojim počecima, bez obzira radilo se o navijačkoj himni, koja je u jednom trenutku postala i purgerska himna prve generacije u novoosnovanoj Hrvatskoj koja je srednji prst pokazala vlastitom političkom establišmentu, ili otvaranju koncerta Miše Kovača na Poljudu, da bi čvrsto etabliranje nastupilo rađanjem Fiju briju generacije i albumima „Dernjava“ i „Fred Astaire“. No mušićavi artist formaly known as Ripper je u tim trenucima vrhunca na domaćem terenu kad je bend bez problema napunio i veliku dvoranu Doma sportova odlučio ne biti jedan od populističkih barjaktara cijele priče.
„Bog“ i „Drveće i rijeke“ bio je jedan veliki ‘pa-pa’ i uranjanje u posve drugu priču, gotovo autsajdersku, ali mjereno po najnovijem diskografskom komadiću slagalice naziva „Walt“, vjerojatno i jedinu dugoročno ispravnu i u smislu krajnjeg ispipavanja vlastitog autorstva i čišćenja od kukolja redova vlastitih obožavatelja, uz iznimku albuma „Pjesme za gladijatore“ iz 2007. čiju pretencioznost ka unovačivanju ‘nekih novih klinaca’, ovaj autor smatra pogreškom. No tko ne griješi? Šest godina kasnije „Walt“ pak sjeda na pravo mjesto i u pravom trenutku. I to neočekivano, jer smo već navikli da su Pipsi pojava koja vozi po svom kolosijeku i po svom voznom redu koji se gotovo nimalo ne dotiče ni estrade ni urbane scene. Bilo bi i više nego apsurdno novi album nazvati povratničkim, jer PCVC nikad nije ni stao s radom, kao što je i više nego osjetan kontinuitet i zrelost koju donosi. Takvi albumi ne mogu biti slučajnost, već plod iskustva koje je sretno sraslo s autorstvom bez dlake na jeziku, kad više nema ni djelića larpurlatističke krinke kad su tekstovi u pitanju.
Osvaja također i osjećaj za mjeru u sklapanju fragmenata jedne cjelovite priče – deset konkretnih pjesama kao deset poglavlja, među kojima bi svaki eventualni bonus bio suvišan. Ako je u opciji bilo daleko više pjesama , kapa dolje za odbacivanje vlastitog rada koji je prepoznat kao suvišni, a ako ih je bilo samo deset, onda to vrijedi i više. E sad zašto je „Walt“ u pravom trenutku (o mjestu je suvišno pisati)? Upravo stoga što je društvena situacija sve gora, a također se čini kako društveno političko angažirani urbani izvođači stalno pune istu municiju u svoje tekstove i kako isti imaju sve manju probojnost iako su sve crnji i sve hrabriji u ovoj tromoj i polu-zaostaloj sredini. Kao da je taj pristup alternativnog večernjeg Dnevnika na izdisaju. Čini se da daleko više ima smisla ono što radi jedan Antenat koji nudi alternativu okrenutu pojedincu, a ne prema kanalizacijskoj rupi koja smrdi i bez da se o njoj pjeva.
Slični pomak, ali naravno u svojoj autorskoj maniri nudi „Walt“. Ivaniš se u tekstovima ne bavi populističkom lirikom. Ide puno dublje. Skenira generaciju. Žrtve smrada iz kanalizacijske rupe. Ono u čemu se lako prepoznati bez obzira jeste li pripadnik onih koji uzgajaju rak praćenjem informativne strave i užasa ili furate ignorantski stav. Secira i odnose u vezama, svakodnevnu prijetvornost i ubojiti ritam beznađa, ali kroz osjećaje bez da je u ikoga poimence upro prst, a opet (i na sreću) politički (ne)korektno.
Opće društveno stanje je poentirano na početku u pjesmi „Kratka povijest“ koja je tu u ulozi prologa – grubog činjeničnog krokija koji uspostavlja opće okvire oslobođene detaljiziranja. Da je još jednom na albumu slučajno ponovljen rakurks te pjesme to bi svakako bilo suvišno. Prvo poniranje u nutrinu dolazi s „Walt Disney“, lijepo upakiran spleen prolaznosti života koji je gurnut u kadar ljeta u Zagrebu koji se polako prazni, idealan trenutak za tu vrstu kontemplacije, kad nas htjeli to ili ne na prepad uhvati dio nostalgije za bezbrižnim danima školskih raspusta i jednako takvog sanjarenja i gluvarenja gradom.
Yaya u „Trubaču“ potpuno preuzima primat za mikrofonom u nekom pomalo ‘nakrivljenom glazbenom kadru’ koji vuče na neke 70-te, neku nikad izvedenu pjesmu Josipe Lisac, što osim što unosi novu dimenziju (potpuno oslobođenu patetične poze dueta), je još jedna potvrda nakon Mayalesove „Ti dobro znaš kome pričam“ koliko je važna (a čini se i nezaobilazna) kao vokalni adut. Koliko je ona ‘zagrijala’ toliko je „Sa mnom tebi je zima“ hladan tuš, ali u pozitivnom smislu – ulazak u ‘igru para’ na daleko suptilniji način od onog kakvim se bave trač magazini. „Mogu ti reć“ je pak najbolji komentar na životnu situaciju ‘homoseksualca u ormaru’ – izravno u lice, pokazna vježba konkretnog licemjernog reagiranja društva u kojem se potpisima za referendum traži uskraćivanje prava cijeloj jednoj populaciji. „Mogu ti reć“ konkretno pogađa poantu jedne promašene sudbine u skučenim životnim okvirima ovog našeg mikrokozmosa. Angažirana pjesma, iako se čini da je kontrapunkt ‘urbanom razmišljanju’ o tom problemu.
„Bi li ili ne bi“ propitivanje je ‘mrtvog frajera’, osobe kastrirane životom u situaciji iznenadne avanture kad se traži potentnost i odlučnost, dok je „Htio bi da me voliš“ krik nutrine u stroju otuđenja. „Dementor“ je u tom ‘triptihu’ dijagnoza zaborava – posljednja faza bolesti, jer nakon nje nastupa preokret. Ljubav se kao jedini spas imenuje u „Dok smo hodali po zemlji“, a odjavna „Plivač“, iako u sjetnom tonu, završni je poziv za ustrajnost ili novi početak, jer utapanje svakako nije razumna opcija.
Glazbena slika albuma također otkriva zrelost benda koji posjeduje svoj zvuk. Ne osjeća se trendovska usmjerenost ka nekim eventualnim Zapadnim pandanima – jer takvih u ovom trenutku Pipsi i nemaju. Kroz pjesme ‘progovaraju’ razni utjecaji, ali kao podsjetnici na faze iz prošlosti. The Beatles, Blur, Pogues, Oasis, Radiohead… ostali su zaključani u ormaru. „Walt“ su Pipsi u najboljem izdanju. Najboljem do sada.
Ocjena: 10/10
(Dan Mrak, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
