Pixies fenomenalno zatvorili INmusic festival

Unatoč blatu uzrokovanim kišom koja je padala satima do pred sam početak trećeg dana INmusic festivala, posjećenost je bila velika, po slobodnoj procjeni nije nadmašena prethodna večer, ali nulti dan svakako, dok su se Pixies potrudili da toliki odaziv bude i opravdan.

Pixies na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Nakon desetljeća gotovo neprestane turneje Pixies su uživo u ovome trenutku savršeno precizan i što je najvažnije smisleni koncertni stroj. Zatvorili su deveto izdanje zagrebačkog Inmusica na najbolji mogući način. Black Francis bio je u odličnoj formi; pjevao, vrištao i svega par puta zamijeno svog Telecastera akustičnom gitarom. Kako su Pixies u mikrostruktuti svojih pjesama majstori glasno-tiho-glasno talasanja dinamike, tako su i u makro slicu cijelog nastupa prenijeli to ozračje konstantno vodeći tenziju i emocije publike u željenom smjeru.

Pjesme su se nizale u minimalnim pauzama. Bubnjar David Lowering izvrsno je funkcionirao s basisticom i pratećom pjevačicom Paz Lenchantin koja se uistinu uklopila u bend kao nova Kim Deal, (čak i izgledom) a kako su u gitarskom dijelu Black Francis i Joey Santiago jedan drugog nadopunjavali i otvarali si meusobno prostora moglo bi se uzeti kao školski primjer kako rock bend treba funkcionirati. Koncert je jednostavno ‘nosio’ od samog početka i logično je kulminirao na posljednjoj „Where Is My Mind“ nakon čega je bilo jasno kako je savršeni koncertni set u potpunosti zaokružen kao scensko djelo nakon kojeg je uistinu bilo suvišno tražiti ili očekivati neke repete na bisu.

Paz Lenchantin (Foto: Tomislav Sporiš)

A repete su nakon takvog koncerta bile potrebne, ali ne toliko repete pjesama koliko repete dobrog koncertnog ozračja. U tom trenutku trebalo je birati između nastupa Ramba Amadeusa na Ko to tamo peva Stageu i Kandžije, Toxare i benda Gole žene na Hidden Stageu. Izbor je pao na Kandžiju jer me više kopkalo kako zvuči slavonski reper okružen bendom koji na posljednjem EP uratku zvuči kao da iza njega stoje Rage Against The Machine. Uživo to je bilo još bolje. Dragi ljudi, Kandžija i Gole Žene nisu next big thing, oni su već sada big thing. To je živa vatra od emocija. Scenska bomba. Kandžija i Toxara tuku rime i stvarno inteligentne fore i šale, dok bend ‘ubija’ kojeg god stila se dohvatili, a ponajviše tog RATM groovea na nož. Prostor Hidden Stagea brzo je bio ispunjen i Kandžija je sigurno tisuću ljudi bacio u trans čiji vrhunac je bilo grupno pjevanje „Donjeg Miholjca“ tj. Kandžijine verzije planetarnog hita Jay-Z-ija i Alicije Keys „Empire State Of Mind“.

MGMT na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Na istoj pozornici zagrebački S3ngs su se sat ranije također potrudili prikazati se u proširenoj formaciji s gostujućim glazbenicima i ženskim pratećim vokalima, no zamjerka im je što su ipak na Inmusicu trebali biti stopostotno fokusirani na autorski izričaj i zaobići neke uobičajene cover zicere, konkretno Haustor.

World Stage posljednjeg dana Festivala u glavnom dijelu večeri je imao ulogu dance arene gdje su elektrobeat prvo nabijali kolumbijski Bomba Estereo, a potom njemački Digitalism – dobro ‘dizanje morala’ za sve posrnule u blatu od obilnih pljuskova. No istinu govoreći nije ni bilo nekog ‘posrnuća’, posebice za stranu publiku koje je ove godine bilo gotovo u najvećem broju u odnosu na prethodne INmusice. Strance je bilo uistinu laku uočiti; bili su veseli, goli i bosi, dok su u blatnim lokvama vidjeli odlično mjesto za zabavu jer tamo u pravilu nema gužve. Mi domaći smo se više pazili da se ne uprljamo, možda zato jer nam je životnog gliba već preko glave.

Bomba Estereo na INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

MGMT su mi bili toliko nezanimljivi da sam skoro cijeli njihov koncert proveo u razgovoru – kao da sa Main Stage nije ništa dopiralo i da su MGMT bili sami zabavljeni tim svojim pop pjesmama na koje bi svojevremeno i braća Gibb i braća Willson samo odmahnuli rukom, a ‘curice’ oko mene veselo su vrisnule tek pred kraj koncerta kad je krenula jednostavna i prepoznatljiva klavijaturska tema pjesme „Kids“, a možda je razlog tome bilo i to što je kolumbijski Bomba Estereo prije njih pružio daleko energičniji i glasniji nastup.

I za kraj ono što je stvarno bilo zanimljivo na ovom izdanju festivala jest da u obilnom kišnom tjednu niti jedne večeri nije pala kiša dok se odvijao glavni show i na Main Stageu i na World Music stageu, tako da hvala i Iliji Gromovniku na tom poklonu, ili kome već drugome.

Saznajte kako je bilo prethodnih dana:

The Black Keys na najposjećenijoj večeri u povijesti INmusica

U srazu glazbe i nogometa počeo 9. INmusic festival

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X