PJ Harvey na ovom materijalu još više pokušala pobjeći od same sebe, napinjući glasnice gotovo do neprepoznatljivosti
Jedne olujne ljetne noći 1816. godine u vili Deodati na obali Ženevskog jezera lord Byron predložio je okupljenom društvu umjetnika i intelektualaca neobično natjecanje u kojem su trebali napisati kratku horor priču. Pobjedu je, sasvim neočekivano, odnijela u literarnim krugovima dotad sasvim neafirmirana Mary Shelley sa svojim “Frankensteinom”, zasjenivši među ostalim domaćina i svoga budućeg supruga, proslavljenog pjesnika Percyja Bysshe Shelleyja. Da je netko u međuvremenu izumio vremenski stroj, jaku konkurenciju Mary bi imala u “I Inside the Old Year Dying”, novom albumu PJ Harvey, koji i gotičkom atmosferom i fabulom i tekstovima djeluje poput nečega nastalog u davnim vremenima, odnosno nečega što Polly Jean nije skladala, već slučajno otkrila na tavanu neke prastare kuće u Dorsetu.
Riječ je o materijalu baziranom na njezinom prošlogodišnjem romanu u stihovima “Orlam” kojem je na određeni način i nadogradnja i soundtrack. Za potrebe istog Harvey je uskrsnula arhaični dijalekt te engleske regije, zbog čega lirika povremeno zvuči hermetično, čak i neprobojno, barem onima koji uz preslušavanje albuma nemaju naviku listati rječnike odavno zaboravljenih narječja. Uz to, ova ploča svojevrsni je portal u magični, istovremeno bajkoviti i zastrašujući svijet ispunjen likovima poput Wymana, nekakvog čudnog križanca kralja rock’n’rolla i božanske figure gotovo nalik Kristu, kao i aluzijama na Johna Keatsa ili Ivanu Orleansku. Crtice pretvorene u pjesme u jednakoj su mjeri fantasy i Pollyne autobiografske priče o odrastanju sa svim traumama i opasnostima koje su joj prijetile, bilo da se radi o seksualnim zlostavljačima ili duhovima skrivenim u mračnim prostranstvima Dorseta.
Upravo uvodna “Prayer at the Gate” zvuči kao da se kraj PJ i njezinih suradnika u studiju osjećala prisutnost onih kojih više nema, dok je sama glazba najbliža Portisheadu i njihovom predivnom koncertnom albumu iz New Yorka. U “The Nether-edge” i prvom dijelu “All Souls”, pak, činilo mi se kako je mikrofon nakratko prepustila Bjork, a “Lwonesome Tonight” u sjećanje vraća i dvadesetak godina staru obradu “Janet, Johnny + James” The Falla.
Skoro čitava se ploča kreće u ta dva smjera, akustičnom indieju i hladnoj lo-fi elektronici pospješenoj zvukovima okoline procesuiranim i distorziranim do neprepoznatljivosti, pri čemu u prvoj kategoriji ipak ima nešto više zgoditaka. Ponajprije mislim na ispovjednu “A Child’s Question, August” koja svakim idućim krugom kao da dobiva na snazi i emociji, uz citiranje Elvisove “Love Me Tender” koje se poput mantre pojavljuje u još nekoliko prigoda na albumu.
Treba istaknuti i kako je PJ Harvey na ovom materijalu još više pokušala pobjeći od same sebe, napinjući glasnice gotovo do neprepoznatljivosti (“Autumn Term”) ili vodeći vlastiti vokal sve do primalnih krikova i glosolalije. Zbog svega navedenog, u pitanju je izdanje koje nije lagano za slušanje i koje će vam vjerojatno sjesti tek iz četvrtog-petog pokušaja. U kontekstu onoga što danas dominira i prolazi u glazbi, to je možda i njegova najveća vrlina i vrijednost.
Ocjena: 8/10
(Partisan, 2023.)