Placebo imaju 20 godina! Iako mladoliki, definitivno i dalje svježi, Placebo sada službeno kao dvojac Molko-Olsdal sa stilom zaokružuju drugu dekadu rada i pored studijskih reizdanja objavljuju svoj veliki MTV Unplugged. Nikad lijen bend, nakon sedam albuma prodanih u preko 12 milijuna primjeraka, tri promjene bubnjara i četiri dolaska u Hrvatsku, preostalo im je objaviti veliki koncert u impozantnom formatu MTV unpluggeda gdje stare pjesme donose u posve emotivnom ruhu.
Brian Molko i Stefan Olsdal davnih su devedesetih dobili naklonost i podršku velikoga Davida Bowieja dok su nakon netom završene srednje škole tematizirali društvene kontroverze u „Nancy Boy“ ili „Come Home“ gdje su alt-rock zvukom i pop-punk manirizmom pjevali o anksioznosti, drogi, seksualnosti i društvenoj devijantnosti. Dva desetljeća kasnije, bend i dalje opravdava svoj pedigre iskrenim nastupima, provokativnim albumima i socio-političkim stajalištima zbog kojih ih je teško kategorizirati u preplavljujućim potrebama za etiketiranjem. Kruna dosadašnje karijere ovaj je najozbiljniji koncertni nastup snimljen 19. kolovoza 2015. u Londonu gdje bend po prvi puta izvode neke od pjesama („Hold On To Me“ i „Bosco“), a neke po prvi puta u posljednjih deset godina rada („36 Degrees“, „Protect Me From What I Want“, „Where Is My Mind“).
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=HMs_HfTU8Zc[/youtube]
Ćudljivi Molko svaku od pjesama setliste satkane prema najluđem snu najzadrtijeg fana uvodi defragmentirajućim opisima iz kojih zadiremo u intimu Placeba kojima, kako navode na službenim stranicama povodom izdanja, jedino im preostaje zapravo reinterpretirati same sebe na svjež način. Kako to postići nakon dvadeset godina ispunjenih nizom improvizacija i redefinicija? Staloženim i umjerenim prekomponiranim filigranski odabranim djelima koja postaju ogoljena, a opet ni na trenutke sirova ili reducirana na svoj skelet. Olsdal u zazornoj i originalno distorzčnoj „Post Blue“ plete žice arapskog kanuna, u „Slave To The Wage“ igra se sa shrutijem, dugogodišnja violinistica Fiona pored dirljive violine u gudalačkoj „Without You I’m Nothing“ nježno lupka po zvončićima, a Bill miluje harmoniku. Dakako, to su samo glazure ganutljivog gudačkog orkestra što iznosi cjelokupni intiman koncert a Molko ga začinjava žešćim zvukom gitare kao potpisnog mu instrumenta. Poklonici i svi oni koji su ih vidjeli uživo primijetit će njegovu izbirljivost kod gitara a ovdje to potvrđuje najdraža mu, „predivno oštećena“ ‘Baby’ iz 1956. na kojoj je skladao većinu pjesama.
Placebo na pozornicu dovodi i dvije gošće manje poznatih pozadina: Amerikanku Joan As Policewoman u mračnoj „Protect Me From What I Want“ i Dankinju Broken Twin čija eteričnost obavija uspješnicu „Every You Every Me“ u jednoj sasvim drugoj sanjivoj varijanti.
Neapologetična anegdotalnost pripovjedačkog dijela koncerta oblikuje i jednu humorističnu konturu čime sedamnaest postaja ne odjekuju monotonijom i ozbiljnošću, zbog čega će neelektrični koncert mamiti osmijeh i provocirati smijeh prilikom putovanja. Isključivanje elektriciteta tako daje mogućnost apsorpcije i refleksivnosti, a pritom sugerira jedan drukčiji umjetnički autoportret – onaj iskreni, nepatvoreni.
Tijekom koncerta u Brixton Academyju 2010. smatrao sam da intimniji, iskreniji i neposredniji ne mogu biti kada su se vraćali ondje gdje su doslovce i započeli odiseju, čak ni uslijed glasina da im je to kraj zbog kojeg podmuklo Molko i Olsdal daju sve od sebe, no pet godina kasnije, dvadeset godina od početka, Placebo ugođuju, iznenađuju i osvajaju. Neočekivano.
Ocjena: 9/10
(Vertigo Berlin /Universal Music, 2015)