Turneja kojom Placebo slavi 20. rođendan eponimnog debitantskog albuma naprosto se morala zaustaviti u Zagrebu, gradu u kojem od svog prvog koncerta davne 2003. godine uživaju status božanstava. To se potvrdilo i u skoro sasvim ispunjenoj Ciboni koja je zaglušujućim ovacijama ispratila doslovno svaku pjesmu Briana Molka i ekipe, stvorivši atmosferu kakva se, pogotovo na našim prostorima, stvarno rijetko viđa.
Kako je i najavljeno, nastup je počeo u 20:55 prikazivanjem manje poznatog videospota za najbolju pjesmu grupe „Every You Every Me“, nakon čega je uslijedio i kratki filmić u koji su ugurali behind the scenes i koncertne snimke nastale od 1996. naovamo. Potom se na pozornicu popela proširena, šesteročlana postava Placeba i otvorila večer s „Pure Morning“, jednim od manje impresivnih trenutaka njihove pjesmarice koji uživo zvuči neusporedivo snažnije i bolje premda se činilo da ju je sam Molko ovoga puta otpjevao malo rezervirano. „Loud Like Love“, „Special Needs“, „Protect Me From What I Want“ i mnoge druge stvari koje su na albumima djelovale previše mekano, sedirano, da ne kažem i kenjkavo, grupa na stageu popravlja s lakoćom, pogotovo u moćnim finalima u kojima vokale prate grmljavina bubnjeva i distorzirani gitarski krešendo.
Obljetnički karakter novog susreta s Placebom pružio nam je idealnu priliku i za kratki rezime njihove cjelokupne karijere. Prve korake prema slavi napravili su sredinom devedesetih, kada su svojim androginim hibridom Bowieja, glam rocka, post punka u tradiciji Echo & The Bunnymen i Psychedelic Fursa te arty ogranka gothica dio publike oduzeli Suedeu, koji se u to vrijeme pokušavao oporaviti od odlaska gitarista i skladatelja Bernarda Butlera, a britanskim mračnjacima barem donekle zaliječili rane izazvane posrtanjem The Missiona ili Bauhausa. Znatno popističniji i bliži mainstreamu, prvijencem i svojim ključnim ostvarenjem „Without You I’m Nothing“ privukli su puno širi uzorak publike i krajem prošlog milenija zasluženo postali jedan od najpopularnijih britanskih sastava. Iako su sljedećim albumima rijetko prelazili razinu prosjeka, svaki od njih iznjedrio je nekoliko sjajnih pjesama pa su tako u četvrtak na potpisnika ovih redaka najjači dojam ostavile razorne izvedbe „For What It’s Worth“ i „Infra-Red“, te duboko emotivne „Sleeping With Ghosts“ i „Twenty Years“, pri čemu je ova posljednja ispraćena zaglušujućim dvominutnim ovacijama i aplauzom koji su članove benda ostavili bez riječi.
Tijekom dva i pol sata svirke, Brian je još jednom dokazao da je prilično duhovit i komunikativan frontmen pa se, između ostaloga, prisjećao svog prvog nastupa u Zagrebu kojeg, zbog svega što je tom prilikom doživio, i 13 godina kasnije smatra paralelnim svemirom, zahvaljivao „damama, gospodi i onima između“, a kroz zajebanciju nam je otkrio i da razmišlja o preseljenju u Hrvatsku ukoliko Velika Britanija zaista napusti Europsku uniju. Salve oduševljenja izazvala je i činjenica da je pridruženi gitarist Nick Gavrilovich našeg podrijetla, a brisanje granica između benda i publike kulminiralo je pri kraju koncerta kada su se Molko i basist Stefan Oldsal, inače jedini originalni članovi, spustili u prve redove.
„Without You I’m Nothing“ postala je predivna posveta vječnoj inspiraciji Davidu Bowieju, čije nas je nasmiješeno lice gledalo s videozida, i na taj način spasila najslabiji, pomalo dosadnjikavi dio večeri, takozvani „melankolični“ blok sastavljen od (pre)dugog niza laganijih pjesama.
Završnica je zato bila „za prste polizati“: od fantastične „Song To Say Goodbye“ preko iznenađujuće dobre „Nancy Boy“ pa sve do obrade „Running Up That Hill“ Kate Bush, svakim su odsviranim tonom okupljene dovodili do ekstaze i ovu rođendansku proslavu u konačnici pretvorili u jedan od vrhunaca zagrebačke koncertne sezone.