Plan B ‘Ill Manors’ – bolesno okruženje, brutalne misli

Prvi soundrack Plana B reperski je povratak korijenima, ali ovog puta na stereoidima dosadašnjeg iskustva. Nema razočarenja, vrijeme i dalje pripada Benjaminu Paul Ballance-Drewu.

Plan B 'Ill Manors'

„The Defamation of Strickland Banks“ vinuo ga je u zvjezdane visine. Dvije godine bio je na neprestanoj turneji, tako da je kasnio i film i soundtrack za „Ill Manors“. Datum objavljivanja i premijere je od početka 2012. tri puta prolongiran. Na ljeto smo imali i taj peh da se razbolio i time zaobišao Hrvatsku, gdje je po prvi put trebao nastupiti na zagrebačkom INmusic festivalu. Ostaje jedino nada da nas svestrani Benjamin Paul Ballance-Drew aka Plan B u nekoj bližoj budućnosti neće mimoići.

„Ill Manors“ je dokaz da i dalje balansira između glazbe i filma i da mu i jedno i drugo ide jako dobro. „Ill Manors“ također nije drugi „The Defamation of Strickland Banks“. Nema tu previše soula, već tvrdi brit hip hop na tragu debija „Who Needs Actions When You Got Words“ iz 2006., ali na puno kvalitetnijim stereoidima. Soula ima u tragovima, ali gdje ga se našao, tu legao kao lijek na gorku urbanu repersku ranu, kao što je to slučaj s odličnima „Deepest Shame“ i „Live Once“ (Feat. Kano), uvjetno s „Playing With Fire“ u kojem je ugostio Labirinth, ili pak s brownovskim funk/soul hibridom „Great Day For A Murder“.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=s8GvLKTsTuI[/youtube]

„Ill Manors“ kao album nastavlja brutalni hod po oštrici (sub)urbanog zvuka, onoga kojeg su do sada proslavili britanski izvođači poput The Streets, Badly Drawn Boy, Jamie T. i Dizzee Rascall, a opet tu je prisutna i treća, filmska, dimenzija, odlično uklopljene filmske minijaturne drame u samu glazbu, počevši od uvodnog nabrijavanja u naslovnoj „Ill Manors“ do mučnih, ali moćnih „Pity The Plight“ i „The Runaway“ i naravno obzirom da je riječ o Evropljaninu, konekcija na plesni podij na kojem glavnu riječ ponekad vodi drum&bass se čini nekako prirodnom i nezaobilaznom kroz „Lost My Way“ i u krešendu odjavne „Falling Down“.

Općenito je glavna karakteristika ovog albuma prilična ogoljenost na ritam i rimu, a opet dovoljno prošarano kako bi zadovoljilo konceptualnu karakteristiku albuma, kako što vjerojatno korespondira i sa samim filmom (kojeg nisam gledao, ali za razliku od nekih soundtrackova od kojih sam izgubio volju za odlaskom u kino, „Ill Manors“ upravo razvija suprotnu želju, samo što ću se za nabavljanje filma morati okrenuti nekim drugim izvorima, od onih uobičajenih, blockbusterski organiziranih). I naravno još više mi je prokleto žao što nije došao ovog ljeta na Jarun, jer obzirom na njegov brutalni britanski moždani sklop osjećam da bi i taj koncert bio više obojan mračnim „Ill Mannersom“, a manje s „The Defamation of Strickland Banks“, ali hej, da ne bi bilo zabune i „The Defamation…“ je itekako dobar piece.

Plan B se i dalje odlično razvija i na sreću uspjeh „The Defamationa…“ nije ga iscijedio i ostavio praznim.

Ocjena: 8/10

(Atlantic / Dancing Bear, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X