Najviše je prigovarao, pa pokupio najviše Porina. Bravo Bare i što ti je to sve trebalo Bare?!
Istini za volju, ovogodišnjoj se raspodjeli Porina nema previše toga za prigovoriti. Nagrada koja je godinama sasvim logično sezonski zaokruživala apsurdnost onoga što nazivamo hrvatskom glazbenom industrijom, bila je uglavnom poligon za ismijavanje, koliko god truda stajalo iza nje. Ziheraško glasovanje svakoga tko je barem i sekundu boravio na rubovima scene, pa ga se smatralo stručnim – njih na stotine – obično bi na Porinu rezultiralo dodjelama glavnih nagrada „velikim“ imenima s lošim albumima. Zaokruživanje Olivera ili Gibonnija išlo je automatikom neupućenih; slabo se valorizirao aktualan rad, a osnovni kriterij bile su minule zasluge.
Novo vodstvo, koje je lani „preotelo“ Porina, uhvatilo se u koštac s glasačkim tijelom, napravljeni su prvi koraci ka selekciji stručnih i nekakvi rezultati su već tu. Doduše, Goran Bare i Majke u ovogodišnjoj raspodjeli nominacija i nisu imali bogzna kakvu konkurenciju, pa je optimistični dojam o tome da su glasovi konačno objektivno raspoređeni možda pomalo i lažan. Kako bilo, šest Porina zaista je i otišlo u prave ruke. Ne radi se tu samo o dubokom utisku koji je ostavio naslovni singl, album „Teške boje“ najbolji je Baretov proizvod još od „Vrijeme je da se krene“. Goran Bare je, očekivano, ispao licemjer. Nakon što je danima pljucao po našoj najvećoj diskografskoj nagradi, šest je puta poslušno dolazio po kipić, nijednom se s govornice ne očešavši o Rozgu, Porin, kolege, estradu, život, smrt, besmisao, krizu i kaos u HNL-u. Bio je pristojan, smiren, pribran. Bio je, rekli bismo, bezveze.
Da je s popisom glasača učinjen napredak, bilo je vidljivo i na jednoj jedinoj nominaciji za Hladno pivo (nisu se ni pojavili na dodjeli), na čijem je albumu „Svijet glamura“ vizualni koncept malo pojeo odsvirani sadržaj. No zato su TBF, sa svojim najtanjim albumom do sada, nekako uspjeli osvojiti najprestižniju nagradu, onu za album godine. „Pistaccio Metallic“ to svakako nije.
Bilo je te subotnje večeri u Rijeci još ponekih ludosti. Pored živog i zdravog folk-bluzera Ivana Vragolovicha, novim izvođačem godine proglašeni su Radio Luksemburg, nebitni estradni pop-rock proizvod, PR-ovskim manevrima uspješno zamaskiran u perspektivni domaći rock bend. Nadalje, Urban & Hauser utrpani su među alternativne izvođače, Hauser se sa Šulićem pojavio i u kategorijama za inozemnu pjesmu i album godine, pobijedivši The Black Keys, RHCP, Amy Winehouse i Coldplay (?!), a kako su Psihomodo nadmašili Bambije u kategoriji najboljih koncertnih albuma, nikad nitko neće moći objasniti.
Toliko o kritičarskom cjepidlačenju. No ono što organizatorima i redatelju prijenosa definitivno nikako nije trebalo dovođenje je Miše Kovača na pozornicu. Legenda je preuzela Porin za životno djelo, svaka čast, ali njegovu je izvedbu „Noćas ćemo zemlji ko materi reći” bilo mučno gledati i slušati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
