Ulaznica za ‘Idiota’ je ulaznica za vremeplov i građanski teatar devetnaestog stoljeća, pa ukoliko ste na strani onih koji zastupaju tezu da obrada klasika ne mora biti suvremena, vremeplov će vas odvesti na željenu destinaciju. Ako ste pak od onih koji od obrade klasika očekuju barem aktualizaciju, ako već ne i sasvim novo autorsko čitanje istog, na predstavi ‘Idiot’, Vasilija Senjina, naći ćete se otuđeni u svijetu lišenom značajki suvremenog kazališta 21. stoljeća.
Ono što je simptomatično, dakle, za najrecentnije uprizorenje “Idiota” (premijerno izvedenog 30. 12. u HNK-u u Zagrebu), istovjetno i za ono prije njega (relativno recentno na domaćoj kazališnoj sceni, u režiji Ivana Popovskog, 2012. u ZKM-u) – a to je da je lišeno bilo kakvog ozbiljnijeg zadiranja u političku ili, još bolje religijsku dimenziju.
Monokromna scenografija koja aludira na salon devetnaestog stoljeća, kao i kostimi toga vremena na početku predstave, upućuju na salonski prihvatljivo konverziranje, koje do kraja večeri neće dovesti do većih ekscesa. A tako je i bilo. Čak i strava izazvana ubojstvom Nastasje Filipovne na kraju romana, a samim time i predstave, u ovome uprizorenju prikazana je gotovo spokojno, simbolički uz glazbu naricaljke i plesa žrtve s krvnikom, u kojoj krvnik svoju žrtvu elegantno polaže na odar. Koketiranje s uznemiravajućim temama, a ne i ozbiljno zasijecanje u teme koje bi imale snagu izazvati istinsku nelagodu u duhu su te salonske prihvatljivosti.
Studiozna psihologizacija oponentnih likova i njihovih kompleksnih odnosa, seciranje društva u kojem koegzistiraju, prokazivanje tog društva u kojem oponiraju istinske moralne vrijednosti nasuprot ispraznih, sve je to u Senjinovom Idiotu dano samo u natruhama, ako uopće, vrlo vjerojatno i zbog gustoće sadržaja (opsežnosti romana) nasuprot ekonomizacije vremena (tri kazališna sata), a tko zna zbog čega je zapravo izostalo.
Senjinova adaptacija bazirana je, grubo rečeno, na ljubavnom zapletu trokuta Knez Miškin, Nastasja Filipovna, Parfjon Semjonović Rogožin u prvome dijelu, te raspleta u trokutu Aglaja Jepančina, Knez Miškin, Nastasja Filipovna u njenom drugome dijelu.
Predstava počine raspravom o udaji goropadne Nastasje Filipovne, kako bi se osigurao prostor Afanasiju Ivanoviču Tockome (Goran Grgić), njenom dotadašnjem pokrovitelju i ljubavniku, da se oženi jednom od kćeri iz ugledne obitelji Jepenčin. U čitavome prvome djelu upravo je najupečatljivija scena rođendanskog slavlja Nastasje Filipovne na kojoj su se zaredale prosidbe od strane trojice prosaca Gavrile Ardaliovnoviča Ivolgina (Ganje), Parfjona Semjonovič Rogožina te Kneza Lava Nikolajevića Miškina. Jadranka Đokić kao Nastasja Filipovna žestoke energije i psihološki kompleksnih bravura, snagom svoje interpretativnosti, i neke logične moralne introspekcije (koja proizlazi iz čistog srca da bi se opet zatim strmoglavila u obijest ili pakost), dominira u scenskom, i svakom drugom smislu ne samo nad Tockim, Ganjom, Rogožinom i čitavim ansamblom, već i nad samim glavnim junakom Knezom Miškinom.
Knez Miškin pak, u interpretaciji Luke Dragića, u prvome djelu predstave balansira između uznositosti i benevolentnosti, pri čemu ulijeva nadu da će postepenim otkrivanjem lik ogoliti do kristolike svetosti (kakva je barem kod Dostojevskog mišljena, budući da je lik kneza stvaran na sliku i priliku Krista). No u drugome dijelu predstave, Dragić kao da se otrgao od te prvotne potencije lika i ulazi u egzaltirano ilustriranje idiotizma i bolesti (padavice), čime izaziva nelagodu i odbojnost. Takva interpretacija koja ne vidi “Idiota” kao produženu metaforu, odnosno alegoriju, već doslovnost, za koju osim glumačke, postoji i režijska odgovornost, dovodi do određene nakaradnosti.
Njegov antipod, Parfjon Semjonovič Rogožin, kojeg igra Bojan Navojec utemeljen je u svojoj ostrašćenoj mahnitosti prema Nastasji Filipovnoj, te od prvog trenutka zbog iste (kao oštra ivica noža), djeluje prijeteće. Šteta što mu redatelj nije osigurao dovoljno scenskog prostorana kraju predstave kako bi ta njegova prijetnja napokon u potpunosti eskalirala.
Luca Anić, iako ne bez šarma, kao Aglaja nije uspjela izaći iz sjene snažne magnetičnosti Nastasje Filipovne. Rigidna ispravnost koju je njena interpretacija iznijela nije pridobila veću naklonost publike.
Drugi dio predstave pretvara se u galopirajući kolaž prizora popraćenih flah simbolikom (npr. puni mjesec, crvena haljina, video projekcija krupnih planova lica Nastasje Filipovne i Rogožina, za vrijeme dok Aglaja čita pisma koja joj je uputila Nastasja Filipova, ples smrti, ansambl koji svjedoči sceni umorstva, itd). Gledatelji na žalost nemaju vremena svjedočiti zapletenom ljubavnom odnosu Aglaje i Kneza Miškina, što je upravo i najtanje mjesto u čitavome uprizorenju. Naime, kada Knez Miškin probija četvrti zid te započinje prazno monologiziranje u kojem se obraća publici, izostaje kontekstualizacija njihovih „zaruka“. Zbog toga, kada u sučeljavanju Nastasje Filipovne i Aglaje, Knez pristaje uz stranu Filipovne, u tome se zrcali logika protivna zdravoj logici.
U završnom finalu prezentnost Kneza Miškina, koji se već sasvim sklonio u idiotizam i bolest, i opet je dijelom pojedena od dominacije Filipovne i Rogožina, kojima kontrira već spomenutom nakaradnošću.
Senjinova interpretacija sudbine Kneza Miškina, na izmaku 151. godine od tiskanja prvog izdanja „Idiota“ (1868. godine), jednog od najpoznatijih romana Fjodora Dostojevskog, kao da evocira novo pitanje: je li kršćanski ideal dobrote i moralnosti doista u suvremenome svijetu degradiran u idiota?
Manje uloge, no vrlo upečatljive ostvarili su Milan Plešina, kao topao i srčan Ardalion Aleksandrović Ivolgin, Dušan Bućan kao tvrdoglav, ali ne bez duha Ganja, Franjo Kuhar kao ludička ulizica Lebedev, Damir Markovina kao Ferdišćenko istovremeno odbojne i dopadljive sirovosti.
U predstavi sudjeluju i Alen Šalinović (kao Ivan Fjodorovič Jepančin), Barbara Vicković (Jelizaveta Prokofjevna Jepančina), Olga Pakalović (Aleksandra Jepančina), Iva Mihalić (Adelaida Jepančina), Vanja Matujec (Nina Aleksandrovna Ivolgina), Tin Rožman ( Kolja Ivolgin/ Stari Knez Petrovič), Ana Begić Tahiri (Varja), Jelena Otašević Babić (Darja Aleksejevna/ Kneginja Belakonska/ Sluškinja), Silvio Vovk (Radomskij / Sluga), Kristijan Potočki (Pticin) i Marin Klišmanić (Knez N/ Sluga).
Redatelj predstave, Vasilij Senjin, ujedno je i autor adaptacije te scenograf, dramaturginja je Mirna Rustemović, a kostimografkinja Doris Kristić.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
