‘H.e.j.t.e.r.i.’, kazališni debi Judite Gamulin – Smrt tradicije, sloboda hejtanja

Kazališni debi mlade i iznimno talentirane filmske redateljice Judite Gamulin, sasvim sigurno je polučio hit-predstavu koja od svoje premijere 18. siječnja 2020. godine neprestano puni dvoranu, a sudeći prema recentnijoj izvedbi (30. siječnja 2020.), ‘H.e.j.t.e.r.i.’ je predstava koja bi mogla steći kultni status. To će joj prije svega osigurati britak ali kompleksan, duhovit, apsurdan i na trenutke (i to za određenu populaciju) kontroverzni sadržaj, koji, htjeli ne htjeli, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

‘H.e.j.t.e.r.i.’ – Predstava opisuje ironiju građanskog života, budući da sve što se u okviru tog prostora predstave zbiva, nadilazi moć prihvaćanja trenutne građanske i vladajuće ideologije i politike. (Foto: ZKM)

Iznimno lucidan, duhovit, sarkastičan, kritičan, autoironičan i autoreferencijalan tekst Dine Pešuta, redateljica Judita Gamulin je inteligentno stavila na malu scenu, čime je publici osigurala intimističko, da ne kažem gotovo voajersko svjedočenje tijeka jedne večeri uoči Božića. Četvero prijatelja kućnim tulumom obilježavaju povratak jednoga, odnosno, jedne od njih (Roze) iz Berlina. Likovi su to koje karakterizira analitičnost, anksioznost, podijeljena pažnja, sijaset kriza i problema, i koji primjerice osobne narative prorađuje kroz Netflix sadržaje. Dramski tekst mišljen kao prikaz svijeta milenijalaca (generacije rođene od početka osamdesetih do sredine 1990-ih), sa specifičnim temama koje donosi: zarobljenost u adolescenciji, smrt tradicije, osjećaj velike slobode, ili velike neizvjesnosti, zapravo je izvan- generacijski.

Srž predstave može se očitati u sintaksi „Šala, seks, yoga, umjetnost i droga, to su sportovi za koje fašisti ne znaju“.

Mizanscenom, vrlo jednostavnom i doslovnom (strunjača koja označava krevet, sofa i fotelja te stol sa stolcima, i jedne klavijature na stalku), redateljica ne samo da opisuje mjesto radnje, jedan iznajmljeni stan, već opisuje i ironiju građanskoga života, budući da sve što se u okviru toga prostora predstave zbiva, nadilazi moć prihvaćanja trenutačne građanske i vladajuće ideologije i politike.

‘H.e.j.t.e.r.i.’ – Odnos hejtanja i voljenja Paška i Roze okosnica je prijateljskog četverokuta te motiv čitave predstave. (Foto: ZKM)

Mizanscena također postaje diskretan okvir unutar kojega izbija indiskretna strastvena dramska igra (u čijem su fokusu nepredvidljivi postupci dramatičnih odnosa spomenutih) koja silovitom snagom uvlači publiku u svoj sadržaj. Ona postaje mjesto igre hejtanja i ljubavi, mjesto dolazaka i povrataka, konzumacije Xanaxa, alkohola i droga, razotkrivanja graničnih poremećaja ličnosti, gej zaruka, i još koječega.

Gamulin upravo briljira u kreiranju atmosfere apsurda, pa tako malenim režijskim postupcima (primjerice kada nastane muk nakon neke incidentne situacije te se svi sa scene razbježe, ruka izvođača izranja iza zavjese te prebire po klavijaturi), uvelike obogaćuje uprizorenje.
Četverokut (kojeg čine Roza, Paško, Sanjin i Mak) koji na van djeluje krhko, incidentno, i raspadajuće, čiji odnosi su prožeti pljuvanjem, otrovnim komentarima, mjestimice mržnjom, neslaganjem, nepoštivanjem, osporavanjem tuđega mišljenja, zapravo je snažno povezan u suvremenu obitelj, istih svjetonazora, interesnih sfera, istoga obiteljskoga backgrounda te iste egzistencijalističke krize.

‘H.e.j.t.e.r.i.’ – Gamulin upravo briljira u kreiranju atmosfere apsurda, pa tako malenim režijskim postupcima uvelike obogaćuje uprizorenje. (Foto: ZKM)

Roza (Hrvojka Begović), lik hiperboličnih iskaza, ili pak optužbi, koja se činila kao čimbenik razdora unutar toga četverokuta, zapravo postaje njenim vezivom, i jedinim akterom koji se usudi zasjeći u ranu, izgovoriti istinu, ma kako ona brutalno zvučala. Vanjske manifestacije osobnosti Roze počivaju na hiper-ekspresivnosti, (govor tijela, mimika, gesta, glas, intoniranost i prozodija) te postepeno gradiraju od iritabilnoga, preko tolerantnoga, do odobravajućega pa i dopadljivoga. Kada se počinje obrušavati na svoje prijatelje, jednoga po jednoga, u početku je nejasno da time radi za njihovo dobro. (Primjerice, Paška suočava s neutemeljenim melodramatiziranjem), Sanjina i Maka da preispitaju motive ljubavnoga odnosa u kojem se nalaze, Koranu suočava s onim što jest – politički uhljeb, i izaziva je da učini iskorak.

‘H.e.j.t.e.r.i. ‘ – Prikaz svijeta milenijalaca: zarobljenost u produljenoj adolescenciji, smrt tradicije, osjećaj velike slobode, ili velike neizvjesnosti, zapravo je izvan-generacijski. (Foto: ZKM)

Srž predstave može se očitati u sintaksi „Šala, seks, yoga, umjetnost i droga, to su sportovi za koje fašisti ne znaju“, koji izgovara Roza. Ta britka, duhovita i naoko površna replika, i sijaset drugih njoj nalik, čine gradbeno tkivo izvrsnoga dramskoga teksta Dine Pešuta, te na nepretenciozni način daju duboki uvid u duh jedne generacije i društva u kojem su pozicionirani. No, osim što problematizira egzistencijalističku krizu jedne specifične generacije, tekst jest kritika društva, netolerantnosti, uhljebništva, desničarske ideologije, te nadasve postavlja pitanje napuštanja, odnosno povratka u Republiku Hrvatsku.

Osim Roze, tu je i Paško (Dado Ćosić) čija karizma često nadilazi Rozinu ekspresivnost. Upravo je njihov odnos hejtanja i voljenja okosnica spomenutoga četverokuta te motiv čitave predstave. Zatim lik stabilnoga i odgovornoga prijatelja Maka (Ugo Korani) koji igra partnera emotivno nedostupnom Sanjinu (Luka Bulović). No teško je glumački, energetski ili karakterno izdvojiti ijednog od njih. Na izvedbenoj razini oni čine četverokut podjednako snažnih glumačkih iskaza. Nasuprot njima nalazi se lik sredovječne Korane (izvanredna Katarina Bistrović Darvaš) koja bane na tulum. Na jednoj razini Koranaje reprezent političke i financijske prostitucije vladajuće strukture, a na drugoj jedina moguća referentna točka, predstavnica prethodne generacije. Kadakaže „Sve ostaje isto, samo tehnologija napreduje.“ ,izgovara „istinu“ prema kojoj će milenijalci još neko vrijeme gledati prezrivo.

‘H.e.j.t.e.r.i. ‘ – Katarina Bistrović Darvaš kao Koranaje reprezent političke i financijske prostitucije vladajuće strukture. (Foto: ZKM)

Jednako intimni je i prostor komunikacije između autora teksta, izvođača i redateljice, koji je osigurala sama redateljica postupkom kojim se u početku predstave glumci izravno obraćaju publici (Dado Ćosić), te čitajući scenarij ulaze u imaginarni svijet predstave, e, da bi povremeno iz iste izranjali referirajući se na redateljičine ili autorove upute, odnosno njihov (pod)tekst. Predstava Zagrebačkog kazališta mladih i produkcije Ruperi završava time što čitajući autorove komentare in situ uprizoruje svršetak i time zaključuje komediju apsurda kojoj smo svi svjedočili.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X