Hrvatska nije vidjela dosad takvu promociju albuma.
Čak i ako malo zakasnite, uvijek ima praznih stolaca, makar ih je i desetak. Ekipa na njima; uglavnom poznata novinarska lica. Za stolom obično vlasnik albuma, izdavač i neko kritičarsko lice. Sve skupa ne traje dugo. Nekad se zna i požurit da okupljeni novinari dobiju solo izjave. Zbog toga nema ni pitanja na kraju. Ako i ima svi se uzvrpolje i prijekorno pogledaju kolegicu ili kolegu koji nešto pita i time svima produljuje vrijeme boravka. Ned’o Bog da krene rasprava. Tako uglavnom izgledaju uobičajene, nazovimo ih „normalne“ promocije albuma u hrvatskom glazbenom svemiru.
Na to je navikao i potpisnik ovih redaka, koji ovim putem priznaje da je mnogim diskografskim predstavnicima nakon poziva znao reći: „Dajte pošaljite press release. Objavit ćemo, nije problem. Samo da ne moram dolazit’.“ Da, nimalo profesionalno, ali što se može, vrijeme je novac, a novaca nikada nemam.
Uglavnom, s tom mišlju krenem tako i na promociju „Superval Vol.1″ kompilacije, dakle prve na kojoj se nalazi po jedna snimljena pjesma bendova: Slow Cured, Željezne pilule, Smrdljivi Martini, Šteker, Gradske Bitange, Dkd, Freaktion, Frequency, D. i Sunshine And Rainbows – sve odreda sastavi nastali i stasali u pandemijskoj i postpandemijskoj eri, dakle, stari svega par godina. I tih deset samo su djelić stalno rastuće Superval scene okupljene oko festivala istih takvih srednjoškolaca s instrumentima u rukama koje je entuzijastično pokrenula osnovnoškolska profesorica Ana Bajo ponajviše iz želje da ne mora iz generacije u generaciju gledat kako sva ta silna klinčadija vene u vlastitoj nemoći i sredini koju, oprostite na izrazu; zaboli kurac za njihovu budućnost, što institucionalno, što individualno, jer ima dovoljno Irski i Njemački koje znaju što će s njima.
Pa eto, da bar uzmu neke instrumente u ruke i drndaju, kako god to zvučalo – pretpostavljam da je tako nešto mislila ta profesorica koja je valjda jednom blebnula pred djecom nešto poput: „EKV ili Partibrejkers“ i dobila tupo zurenje kao reakciju. No, klinci k’o klinci znaju biti puni iznenađenja, jer gle čuda, puno njih zaboravi da oni začas postanu odrasli ljudi.
Tako su se ti klinci toliko opsesivno fokusirali na taj Superval, pa su se počeli nabavljati instrumenti (na sreću, danas su jeftini, pa starci ne osjećaju to kao neko užasno financijsko opterećenje), osnivati bendovi, slušati muzika, educirati i to skoro pa masovno i u cijeloj državi… čuda neviđena. Pa se iz istih tih školskih klupa počela stvarati publika tako da je u par godina sve počeli ličiti na one neke sretno nabrijane filmove iz 1980-ih kad su skoro svi filmovi bili takvi, bar oni koji su se bavili američkim tinejdžerima.
I ovaj novinar koji to sve prati iz godine u godinu opet sve to smetne s uma i ode tako kao tabula rasa na promociju prve „Superval” kompilacije u zagrebački Grif očekujući desetak stolaca od kojih će jedan bar biti prazan i da će tamo sresti „uobičajene novinarske sumnjivce“.
Za početak, gužva je već bila u dvorištu ispred Grifa i Vintagea, a u Grifu kao da je u tijeku rasprodaja na tržnici u Bangkoku (vjerujete i to sam vidio, ne izvlačim taj adut na neviđeno). Gužva i vreva. Da bi išta vidjeli i čuli morate se probijati kroz kompaktnu gomilicu. Nema šanse. Nisam lud. Tamo gdje se sve događa se uglavnom svi deru u mikrofon, a moraju se derati jer se i to jedva čuje.
Naizmjence Mate Škugor i Robert Urilić – prvi promotorska legenda, drugi radijski voditelj s HRT-a. A možda je nešto rekao i Srđan Sekulović Skansi koji je producirao bendove na kompilaciji, ali nisam posve siguran. Čujem nešto kao da bodre Anu Bajo da ona nešto kaže. Njoj je puna kapa da se govori o njoj, pa odbija govoriti išta. Između govorancije, pardon; derancije, akustično sviraju Smrdljivi Martini, Sunshine And Rainbows i DkD (tj. ono što je ostalo od tog sastava koji se u međuvremenu razišao), a možda i još netko. I to se jedva čuje.
Cijelo to vrijeme ekipa se progurava do Ane i kupuje kompilaciju. Odoše ploče k’o alva. Onda odnekud kroz tu gomilu dolazi torta, u biti tortetina. Utrčava i progurava se i Dražen Baljak, predsjednik Hrvatske glazbene unije s nekom uokvirenom plaketom za Anu. Pa onda slikanje, uleću svi Superval klinci koji su tamo. Na šanku red. Pipničarka ne stiže sve poslužiti. Aposolutni, nenormalni i predivni kaos istovremeno.
Euforija brojne omladine razlijeva se i na starije, a to su roditelji i bome nemala hrpica ljudi iz glazbenog biznisa. Ja tako nešto dosad ne vidjeh na promociji ikojeg albuma u Hrvatskoj. U biti, jednom davno, kad su članovi Plavog orkestra došli u Jugotonov dućan u Bogovićevoj kako bi potpisivali „Soldatski bal“, pa je pod pritiskom od količine ljudi u dućanu prsnuo cijeli izlog i neki poispadali na ulicu. Ali, opet ni to nije bila promocija tek objavljenog, već se to dogodilo nakon što je album postao hit.
„Superval vol. 1“ kompilacija je hit već na promociji i sve ide prema zaključku da je najmlađa generacija rock publike dobila svoj „Paket aranžman“ ili „Bombardiranje New Yorka“ što god mi stariji mislili o tome, a sigurno si mislimo.
I sad, opet bi se moglo o zaslugama Ane Bajo kao apsolutnom glazbenom guruu, ali ona će ovo ziher čitat i sigurno bi joj to ekstra išlo na živce jer je njena želja i namjera da se piše i govori o onima na toj kompilaciji, a ne o njoj. Bolji stav od toga ne postoji. Nastavak ove priče kroz recenziju uskoro slijedi. Samo da malo dođem sebi od apsolutno nenormalnog i predivnog kaosa od jučer.
Saznajte više: