Intervju s Rogerom Rossom Williamsom otkrio je puno pojedinosti o njegovom potresnom dokumentarcu ‘Music By Prudence’.
Uglavnom osjećao sam da je ona osoba o kojoj ću snimati film. Tri tjedna nakon e-maila od prijateljice bio sam s kamerom i opremom u avionu za Zimbabve. Tamo sam je intervjuirao, pratio, posjetio s njom njeno rodno selo, u neku ruku sam živio s njom. Ona sama je bila sretna zbog toga jer je kazala kako je prije mene nitko nije upitao da ispriča svoju životnu priču. Bila je iskrena i sve što je ispričala bilo je za mene istovremeno jako potresno, ali i puno emocija. Na kraju mi se zahvalila što sam je saslušao. Ista situacija je bila i s ostalim članovima benda. Oni su također željeli ispričati svoju priču bez susprezanja. Nisu su pokazivali sram spram toga što nisu kao ostali svoji vršnjaci. Što sam više vremena provodio s njima i ja sam prestao primjećivati njihove tjelesne mane. To su djeca s normalnim zdravim stavovima i jednostavno ne možete ih drukčije ni prihvatiti kad ih bolje upoznate.
Jeste li imali predrasude o invalidnosti?
Roger Ross Williams: Moram priznati da jesam. U početku mi je bilo prilično nelagodno gledati ih. Nekako nisam znao je li pristojno gledati te deformacije ili ne, a opet neugodno mi je bilo i skrenuti pogled. No oni su mi pomogli u tome. U školi je oko 350 djece i svi oni su prirodni u međusobnim odnosima, čak se i zezaju na temu vlastite invalidnosti. U roku od dva tjedna sam se i ja toliko uklopio u tu njihovu opuštenu atmosferu da sam čak i sudjelovao u trci u invalidskim kolicima. Oni su mene također prihvatili. U njihovim očima nisam bio uljez. Vjerojatno je tome pripomoglo što i sam imam crnu kožu, a opet sam im bio egzotičan jer sam došao iz Amerike i želio sam se družiti s njima i saslušati ih. Za mene je sve to bilo dirljivo i ja sam plakao puno samo zbog činjenice što sam došao na kontinent s kojeg potječu moji korijeni i što sam u kontaktu s tim ljudima.
Suze su neizostavne i kod publike koja gleda vaš film.
Roger Ross Williams: Da, ima ih, to svakako. Ali i pored suza ima tu puno emocija koje bude nadu. Rekao bih emocije slavlja. Jer pored Prudence, glazba je taj snažni element koji nosi film. Nije to dokumentarni film o katastrofalnim uvjetima života u jednom afričkom sirotištu koji kod gledatelja treba izazvati sažaljenje. „Music By Prudence“ slavi pobjedu duha. Glazba u njemu daje božansko svjetlo. Prudence je prije glazbe bila samo osoba prikovana za invalidska kolica. Život i okolina prije dolaska u školu „King George VI“ su prema njoj bili iznimno okrutni, a ona je ipak pronašla talent i snagu, iskoristila ih i učinila svoj život svrsishodnim. Mislim da ta njezina svakodnevna uporna borba i njen iznimno živahan duh su ono što kod publike tjera suze na oči.
Kakva je bila reakcija u Zimbabveu?
Roger Ross Williams: Kad se Prudence vratila u Zimbabve nakon dodjele Oscara i gostovanja kod Opre, odnosno kad je avion dotaknuo tlu u Bulawayou, koji je drugi grad po veličini u državi, vidjelo se da je na tisuće ljudi okružilo aerodrom, a također su došli potpredsjednik Zimbabvea i gradonačelnik Bulawayoa. Kad se Prudence iznosili iz aviona pred stepenicama je bio njen otac koji je na koljenima molio za oprost, jer se odrekao kćerke još dok je bila beba. Rekla mu je da oprašta, ali ne zaboravlja. Nakon toga su je unijeli u Rolls Royce i u velikoj povorci kroz prepune ulice doveli do gradske vijećnice. Dakle sve je izgledalo u najmanju ruku spektakularno. Pred vijećnicom je ispred punog trga ljudi otpjevala pjesmu i rekla kako se Zimbabve mora mijenjati jer invalidnost ne znači i nesposobnost. Kasnije je posjetila i glavni grad Harare gdje je u njenu čast napravljena i parada. Tom prilikom je i potpredsjednik Zimbabvea javno izjavio kako će se potruditi promijeniti politiku prema invalidnim osobama, jer je bio potrebno da dođe stranac u njihovu zemlju kako bi im ukazao na nedostatke koje moraju sami riješiti. Prudence je uzeo za primjer kako bi rekao da je svako odbačeno ili ostavljeno dijete ustvari odbačeni potencijal društva. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
