Intervju s Rogerom Rossom Williamsom otkrio je puno pojedinosti o njegovom potresnom dokumentarcu ‘Music By Prudence’.
A kakva je situacija bila kad ste snimali film, dakle prije Oscara i slave?
Roger Ross Williams: Potpuno suprotna, da ne kažem operacija visokog rizika. Film sam snimao ilegalno, jer je tada bilo nemoguće strancu ishoditi dozvolu za snimanje u Zimbabveu. Da su me uhvatili da to radim ilegalno sigurno je da bi me smjestili u zatvor na duži period. Bilo je teško švercati opremu, a samim time i snimati na lokacijama kako ne bi izazvao sumnju. Sve je to moralo izgledati amaterski nekome tko je to možda gledao sa strane, da ne kažem turistički u smislu: djeca pjevaju na ulici i ljudi su se okupili, plešu i vesele se. To je nešto što odaje lijepu sliku o zemlji, pa ako se ta situacija snima, nije nešto što bi vlastima trebalo biti sumnjivo. Bila je jedna situacija kad smo prelazili granicu. Svi smo bili u autobusu škole, dakle sva ta djeca i mi. Kad su policajci na granici došli do naše opreme. Djeca su rekla da se u kovčezima nalaze kolica i proteze za njih. Obzirom na praznovjerje da je invalidnost zarazna i samim dodirom, pa čak i nečijih invalidskih kolica, policajci nisu ništa dirali, već su samo mahnuli rukom da cijeli autobus što prije nestane iz njihovog vidokruga.
Je li Prudence i danas velika zvijezda u Zimbabveu?
Roger Ross Williams: Njeno zdravstveno stanje se prošle godine bilo pogoršalo. Zbog bolesti koju ima, kičma je počela još više okoštavati, tako da joj je to počelo utjecati na zdravlje. Počela je kolabirati, a pluća su svakim danom imala sve manji kapacitet, što je također onemogućilo i na njeno pjevanje. Stoga je morala otići u Denver u SAD na operaciju, jer nažalost svi oni koji boluju od te vrste okoštavanja ne žive dugo. Stoga je operacija za nju bila od vitalnog značaja. Bez nje bi vjerojatno umrla. Koštala je dva milijuna dolara, a Prudence se oporavljala šest mjeseci. Sada snima album i radi s kompanijom pokojnog Michaela Jacksona, ima menadžere i popunjene koncertne datume u Americi i Europi. Stoga… Postala je veća zvijezda od mene.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ye70Ag68UmY[/youtube]
Odlučili ste se za kratki dokumentarni film, no čini se da ste snimili dovoljno materijala i za cjelovečernji. Zašto niste snimili u tom formatu?
Roger Ross Williams: Bio je dugometražni film. Snimio sam na stotine sati materijala. No ono što se kasnije dogodilo utjecalo je na minutažu filma. Ljudi iz HBO-a su mi došli i otvoreno kazali; „Ovo kao kratkometražni film može biti nominirano i samim time osvojiti Oscara. Ako ostane dugometražni film, vjerojatno ćeš imati usputnih uspjeha na filmskim festivalima, ali ništa više od toga.“ Ponudio sam im film i rekao neka ga oni izrežu i skrate, na što su odgovorili da to najbolje mogu učiniti ja. Šest mjeseci sam kratio film. Bila je prava muka. Kad sam bio gotov pozvao sam ljude u koje sam imao povjerenja i zamolio ih da pogledaju kratku verziju, jer ja više nisam mogao prosuditi, bilo mi je preemotivno da sam moram „uništavati“ svoj cjelovečernji film. Kad su pogledali i rekli da je riječ o jakom kratkom film, opet sam zaplakao, a od silne gorčine nisam mogao gledati kratku verziju. Mrzio sam je iz dna duše. Znao sam da je jača i da je to bila ispravna odluka, ali bilo je to isuviše bolno za mene.
Koji je vaš sljedeći projekt?
Roger Ross Williams: Ono što sigurno znam jest da ću se po novu priču vratiti u Afriku. Ona je neiscrpna, a na mene djeluje poput magneta.