Dvostruki report s prilično oprečnih zbivanja u još jednoj koncertno bogatoj zagrebačkoj proljetnoj večeri AD MMXXIV. Ili možda MMLXXXIX?
Program Žarišta kojim je Ustanova Novi prostori kulture ponovno zakoračila s kvalitetnim glazbenim sadržajem atraktivnim mlađoj i alternativnijoj publici u centar grada odakle je takav sadržaj u potpunosti izgnan prethodnih godina u Klubu je Kazališta Komedija, tzv. Kontesi, sinoć je održao svoj drugi koncert. Na njemu je nastupio bend Pseća plaža, simpatična, if hipstrerly, skupina mladih entuzijasta koja je već prilično dugo aktivna na sceni, još tamo od 2016./2017. kad pod anglofonom verzijom svog imena objavljuju prvijenac “Honolulu”, a ako je suditi po brojnosti publike na sinoćnjem koncertu, izgleda da su u tom razdoblju uspjeli okupiti priličnu sljedbu, mahom mladih ljudi i lica koja možda ne viđamo redovno na koncertnim zbivanjima u gradu.
Ako je poanta Žarišta da novi prostori kulture samim svojim otvaranjem generirarju i novu publiku, koncert Pseće plaže može organizatorima, dakle, poslužiti kao krunski dokaz za tu tezu i zasad zaslužuju entuzijastičnu potporu svih aktera scene. Iako Kontesa svojom lokacijom i unutarnjim uređenjem još uvijek odiše pomalo hoch notom svog prethodnika na toj lokaciji VIP Jazz Cluba, te ostatak programa upotpunjuje također jazz koncertima i cabaretom Mire Ungara, to je ne priječi da se pretvori u nešto više nalik rock klubu kad se prostor ispred pozornice raščisti od stolova kako bi se napunio publikom. I premda je ta praznina pred sam koncert djelovala pomalo prijeteće i zastrašujuće, s prvim notama koje je Filip Mlinarić ispalio iz svoje gitare, mlađarija kao da se slila u nju i činilo se kao da u klubu više nema mjesta.
Pseća plaža barata elementima saharinskog popa šezdesetih, od melodijskih struktura do twangy gitare koja nerijetko grabi prema surf rock tonovima, a beat im ponekad skreće i prema tajlandskim ritmovima kakve možemo naći u pjesmarici Nemanje, benda s kojim su i snimili singl “Čudne stvari”. Svi ti elementi, uz dozu nostalgije s kraja ljeta, Pseću plažu čini svojevrsnim domaćim odgovorom na jedan Khruangbin, odjevenim u retro Yu ruho pop šansona šezdesetih.
Unatoč povremenim Fićinim izletima na mikrofon, glavne vokale u bendu uglavnom odrađuje bubnjar Erol Beširević, a pjevnu sliku upotpunjuju prateći vokali klavijaturistice Matee Bobanović. Valja napomenuti da se bendu na akustičnoj gitari i pratećim vokalima pridružila i Mateina sestra Iva Bobanović koja je samo dvije večeri ranije u Tvornici kulture predstavljena kao jedna od novih nada jazza na JazzHR Festivalu, o čemu smo, naravno, izvijestili. Ritam sekciju pošteno dopunjuje Bojan Cvrtila na basu.
Uz materijal s posljednjeg albuma “Povratak u lagunu br. 07” i EP-ja “Nijanse” bend je solidno zagrebao i u nadolazeći album “Teško je imati glavu” koji je bend očito pripremio, ali ga još uvijek oklijeva poroditi. Činjenica je da dosta dugo nisu svirali i ako im je trebao poticaj da dovrše posao na albumu, onda su ga sinoć sigurno dobili od pune Kontese.
2089. je nova 1984.
Jedina zamjerka Psećoj plaži možda bi se mogla uputiti na račun prevelike sličnosti materijala koji nakon cjelovečernjeg slušanja može rezultirati laganom monotonijom ili letargijom, ali i za to postoji lijek ako znate da istu večer stignete svratiti i na koncert makedonske mračne synthwave atrakcije Iskre koja je u prostorijama AKC Attacka održala svoj premijerni nastup pred zagrebačkom publikom.
Posjetiteljima showcase festivala Iskra nije novo otkriće, budući da su hedlajnerske nastupe lani održali na šibenskome SHIP-u, kao i na PIN-u u Skopju, a kako sam osobno imao priliku biti prisutan na oba ta nastupa znao sam da je u pitanju gig koji ne treba propustiti. Premda sam, logično, zakasnio na nastup čakovečkog Revirgina koji im je prethodio, te ih tako po ne znam koji put propustio napokon vidjeti uživo, bio sam ugodno iznenađen vrlo solidnom popunjenošću kluba s obzirom da Zagrepčani možda nisu toliko upoznati s makedonskom četvorkom.
S čak tri sintesajzera i gitarom, članovi Iskre tvrde da prenose glazbenu poruku iz budućnosti, točnije daleke 2088./2089. u kojoj zemlja stenje pod čizmom korporativnog fašizma, pa su tako i njihova glazbena slika kao i vizualna prisutnost prožete orvelijanskim tonovima hladne distopije. Utoliko je i upečatljiviji njihov mračniji materijal od onih nekoliko uvodnih brojeva s ponešto veselijim melodijama koje su izveli u početnom stadiju koncerta. Moram priznati da sam se ovaj put nadao nešto dužem setu od onih festivalskih koje sam gledao prije, ali njihov nastup je opet trajao oko sat vremena i nije okrunjen bisem.
Attack se na nastupu Iskre po barem drugi vikend zaredom (nakon sjajnih Bell Witch prethodnog tjedna) mogao pohvaliti izvrsnim i glasnim zvukom, premda je izostao tehnički kapacitet potreban za potpunu vizualnu dominaciju benda kakvoj smo svjedočili u Šibeniku, te još više u Skopju. No, ponekad je i glazba više nego dovoljna da postigne potrebni učinak, a sudeći po reakcijama pojedinaca iz publike kojima je ovo bilo prvo svjedočenje synthslingerima iz zemlje gdje vječno Sunce sja, momcima je to itekako dobro uspjelo i sigurno ćemo ih uskoro slušati i gledati ponovno.