Nije bilo dvoumljenje u smislu: ići na koncert Notwista u Močvaru ili na proslavu 30. rođendana Psihomodo popa u Dom sportova. Ići na Psihomodo pop bio je imperativ. Zašto, pitate se?
Za početak jer je lijepo vidjeti da taj bend slavi u rasprodanoj maloj dvorani Doma sportova, a to nije mala stvar za domaće dečke. Zatim, jer sam kao klinac visio na njihovim koncertima i u vrijeme „Godine zmaja“ i „Live In Amsterdam“ opasno vjerovao u taj bend koji je imao jednu potpuno novu i izvrnutu priču u odnosu na sve ostale na tadašnoj Yu sceni. I valjda su jedini domaći ‘kopija bend’ nakon kojeg sam zavolio, a ne zamrzio originale u tim formativnim godinama. Jest istina je, nakon Psihomoda sam zavolio Ramonese. U isto vrijeme sam zbog nekih drugih domaćih kopija na određeno vrijeme zamrzio U2 i Stonese, a Led Zeppelin sam na sreću otkrio prije Bijelog dugmeta.
Psihomodo pop su imali (i zadržali) taj frajersko-mangupski zagrebački štih, a koliko su bili nafurani na Ramonese, Iggyja Popa i cijelu tu njujoršku priču s kraja 70-ih i početka 80-ih bili su istovremeno i lokalni i razumljivi svima koji su kužili tu ‘gradsku spiku’ . Davor Gobac s godinama je postao svojevrsni fenomen – arhetip rokera, potpuno originalan karakter koji paradoksalno gotovo da nije imao svoje pjesme, ali je još od „Godine zmaja“ postajalo jasno da su sve te prepjevane i ponovno osmišljene obrade postale njegove i nedjeljive od njegova lika & djela.
Prilično je bio u pravu Gobac kad je u petak pred publikom u Domu sportova tijekom koncerta rekao: „Mi smo znastvena fantastika jer postojimo već trideset godina i sviramo rock and roll… I to u Hrvatskoj!“ Prošao je taj bend štošta – bio i pljuvan i hvaljen, ali kao i njihovi ‘očevi’ Ramonesi ostao u okvirima iz kojih je krenuo. Ispunio je tu nišu pubertetske infantilnosti i frajerisanja i ostao u njoj – može se reći, zauvijek. I tako je od generacije, do generacije na ovim prostorima Psihomodo pop postao i ostao prva stanica rock and rolla, jer na njihovim koncertima klinci po prvi put osjete da su to drugačiji koncerti od onih na koje su ih do tada vodili roditelji, osjete taj (pomalo karikirani, ali u svakom slučaju iskreni) rokerski stav i zvuk.
Naravno diskografski gledano nije tu bilo previše uzbuđenja jer Psihomodo nije nikad bio bend koji je odrastao sa svojom publikom, on se uvijek ‘hranio mlađima’ i stvarno mu treba odati počast da se u toj niši tako dugo zadržao. Pored toga to je jedan od rijetkih bendova koji i dalje djeluje u gotovo nepromijenjenoj postavi od izdavanja prvog albuma 1988. godine (Gobac, Brada, Šparka i Tigran). Koliko god ih ne pratio svih ovih godina, bilo je nemoguće ne popratiti sva važna poglavlja Psihomodo popa jer naša scena je mikro scena. I koliko god se čovjek pita do kad će to društvo nastaviti tako infantilno doživljavati i obrađivati Stonese, Lou Reeda, Ramonese i druge, toliko je s vremenom postajalo jasno da se tom njihovom mikro svijetu i nema bog zna što prigovoriti jer se Psihomodo pop nikad nije pokušao dodvoravati publici izvan svojih obrazaca sviranja i ponašanja. Ukratko, nikad se nisu poseljačili (kako mi to volim reći) ili uklopili u estradu (iako ih se već desetljećima pokušava ukalupiti u nju kroz dioptriju da je Gobac njen L’enfant terrible), dok su pak s nezavisnom scenom malo u dobrim odnosima, malo u lošim (može se reći ovisno o sezoni).
I tako prođe 30 godina i taj bend, za koji bih se kao netko tko za sebe može reći da je u glazbenim tokovima mogao kladiti prije pet mjeseci da u Zagrebu ne može okupiti tisuću ljudi, odvali u punoj snazi dvosatni koncert pred njih tri i pol tisuće.
Drmali su pošteno i nisu se štedjeli tijekom dvosatnog koncerta, a pored toga nastup je bio jako dobro osmišljen i po pitanju pjesama i po pitanju gostiju. Od gostiju su bili uključivani samo oni koji su pojačavali dojam u zvučnoj slici benda, a nipošto neka druga ‘zvučna’ imena koja obično skreću pažnju s ‘glavne stvari’. Dakle prodefilirali su prateći hornovi, Klinci s Ribnjaka, Napalm djevice, te perkusionist Mladen Hrvoje Ilić – Mlacka. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
