Puder na gangrenu: Od senzibilizacije do travestije

Problemi nastaju kada senzibilizacija izmakne kontroli i počne zadirati u područje cenzure, jer tada dobrodošao korak naprijed po pitanju društvenih promjena nužno mora završiti s dva takva unatrag kada se pozitivna promjena počne pretvarati u travestiju.

“Fawlty Towers”

Otkad je 25. svibnja američki crnac George Perry Floyd Jr. izdahnuo od posljedica gušenja koljenom policajca na ulicama Minnneapolisa, svjedočimo hvalevrijednoj senzibilizaciji svijeta prema problemima crne zajednice u Sjedinjenim Državama kao što su sustavni rasizam i policijska brutalnost. Slike s prosvjeda koji se odvijaju u velikim gradovima otkrivaju duh jednog novog pokreta za građanska prava poput onog s kraja šezdesetih, a onima koji kritiziraju njihovu eskalizaciju u povremeno nasilje i pljačku treba objasniti kako se uspješna revolucija neće provesti samo zacrnjavanjem profilnih slika na društvenim mrežama. Prosvjedi solidarnosti prelili su se i na ostatak svijeta, pa se jedan takav bitno manjih dimenzija održao i u (ultra)bijelom Zagrebu gradu, gdje je očekivano dočekan lakonskim komentarima poput: “Kog vraga ne prosvjeduju protiv problema u vlastitom društvu?” Kao da je to poanta.

Nagla senzibilizacija po pitanju rasizma natjerala je i neke glazbene djelatnike da izvrše introspektivne radnje prilikom kojih su došli do zaključka da trebaju nešto promijeniti. Britanska etiketa One Little Indian koja je dom mnogim izvođačima među kojima je najslavnije ime ono islandske kantautorice Björk, odlučila je promijeniti ime u One Little Independent nakon što im je skrenuta pozornost da prethodno ime ide u prilog rasizmu, a američka pop grupa Lady Antebellum skratila je naziv u Lady A, jer žele ukloniti asocijacije na robovlasništvo koje se vežu za pojam koji su do jučer nosili u imenu. Ovakvi potezi mogu se možda smatrati pretjeranima, pogotovo zato što su i etiketa i bend morali biti svjesni značenja svojih imena i mnogo prije nego su ih odlučili mijenjati, ali riječ je o njihovim vlastitim izborima koje treba poštovati.

Lady A, nekad Lady Antebellum (foto: Wikipedia)

Problemi nastaju kada se stvari izmaknu kontroli i počnu zadirati u područje cenzure, jer tada dobrodošao korak naprijed po pitanju društvenih promjena nužno mora završiti sa dva takva unatrag kada se pozitivna promjena počne pretvarati u travestiju. Netflix je uklonio dvije britanske serije – “The Mighty Boosh” i “The League of Gentlemen”, obje nastale krajem devedesetih – jer sadrže likove u blackfaceu, što će reći da su u pitanju bijelci s licima obojanim u crno u rasističkoj tradiciji s juga Amerike otprije više od cijeloga stoljeća u kojoj bi bijeli izvođači širili rasne stereotipe o crncima što se danas s pravom smatra teškim prijestupom. Problem je što likovi Spirit of Jazz i Papa Lazarou, naravno, nisu ismijavali crnce, pa se Netflixovo brisanje serija doima kao čin jednostavne osude koje u konačnici nimalo ne doprinosi borbi protiv rasizma.

Još je veći problem kad HBO Max sa svoje platforme ukloni film “Prohujalo s vihorom” zbog očuvanja stereotipa o crncima. Naravno riječ je o filmu koji je nastao prije više od osamdeset godina i nije pretjerano dobro podnio teret vremena koje se nakupilo, ali s osam osvojenih Oscara i bitnom pozicijom u popularnoj kulturi koju je održao do danas, dobar ili loš, ovaj film je bitan u povijesti kinematografije i može poslužiti upravo kao primjer problematičnog odnosa prema crncima u ranijim danima Hollywooda nego što će netko tko ga danas gleda biti zaražen njegovom depikcijom koja datira s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. Praviti se da jedan takav klasik više ne postoji također neće ništa promijeniti po pitanju rasizma u 21. stoljeću.

Prohujalo s vihorom (foto: Wikipedia)

No, prava travestija stupit će na snagu tek kada UKTV, britanski servis u vlasništvu BBC-ja, odluči ukloniti jednu epizodu serije “Fawlty Towers” montipajtonovca Johna Cleesea iz svoje ponude i to prema prepisanom receptu borbe protiv rasizma. Riječ je o slavnoj epizodi zaslužnoj za frazu “Don’t mention the war!” u kojoj lik rasističkog bojnika Gowena neprihvatljivim riječnikom prepričava anegdotu o crnim igračima kriketa, a Cleeseov lik Basil izražava šok nad činjenicom da postoje crni liječnici. Naravno, likovi Basila Fawltyja i bojnika Gowena su zatucani i puni predrasuda, namjera humora je da smijehom osudimo njihovu primitivnu ograničenost, a ne da sudjelujemo u njoj.

Sam Cleese dugo upućuje na probleme koje pretjerana politička korektnost predstavlja komediji, njegova predavanja o tome možete naći na Big Thinku, a ponešto o tome mogli ste čuti i na njegovom nastupu uživo u Lisinskom prije dvije godine. No ovakvi potezi još su štetniji budući da samo podupiru štetno mišljenje svih onih koji pokušavaju izjednačiti posljedice djelovanja pokreta poput Black Lives Matter s pravednicima iz srednje klase koji pokušavaju prilagoditi kulturu svojim trenutačnim standardima. Kao primjer toga ponovno se povlači i pokušaj cenzuriranja rječnika jednog Marka Twainea koji više nije u skladu s onim što je danas prihvatljivo. Velik dio današnje kulture za nekoliko godina naći će se u neskladu s budućim standardima. No isto tako svako malo na internet ispliva i popis zabranjenih pjesama i bendova u radijskom eteru Sovjetkog saveza s urnebesnim razlozima zabrane, što narod uvijek dočeka s podrugljivim smijehom. Čini se da bi u budućnosti i današnje zabrane mogle biti popraćene jednakom reakcijom.

U ovakvim uvjetima ubrzo grabimo prema svijetu u kojem se svako referiranje na drugu rasu proglašava rasizmom, što će kulturi onemogućiti njezinu vlastitu bit, a to je činjenica da funkcionira upravo u komunikaciji s drugim i različitim kulturama, da njihove dijelove asimilira i na taj se način nadograđuje, buja i raste. Naravno da je potrebno ukazati na proizvode prošlosti na kojima su počinjene greške, ali kulturi treba prepustiti da u dijalogu s njima nastavi svojim putem. Kada iz senzibilizacije izravno zakoračimo u brisanje na taj način gubimo sadržaj na koji smo se trebali senzibilizirati, a pritom problem ostaje nerazriješen. Efekt koji postižemo jest jednak onome kao da gangrenu prikrivamo puderom.

Kad se podvuče crta, ponovno dolazimo do činjenice da cenzuriranje materijala iz prošlosti nimalo ne pomaže borbi protiv rasizma na osnovu koje se provodi, tim više što taj materijal nije plod rasizma, već samo izaziva nelagodu današnjem društvu u odnosu na njegovu drugačiju prošlost. Isto tako, trebamo li likovati zbog rušenja brojnih spomenika raznim kolonijalistima, rasistima i robovlasnicima ili bi bilo bolje samo na istima dopisati upravo te distinkcije kao kritički spomen na njih same i vrijeme kada se takvima poput njih podizalo spomenike? Ne bismo li takve stvari upravo trebali gajiti kao simbol toga koliko se kultura mijenja i odmiče, koliko smo u stanju prihvatiti novi diskurs i u neku ruku napredovati? Guranje glave u pijesak u nastojanju da se pravimo kao da se prošlost nije dogodila ni u kojem slučaju ne odražava taj napredak. A ako se hoćemo boriti protiv rasizma, na internetu i u svijetu oko nas ima sasvim dovoljno govora mržnje, radikalnog sadržaja i zatucanosti na koju bismo mogli bolje usmjeriti svoj pravednički gnjev umjesto na sadržaje koje nam je prošlost ostavila u nasljeđe.

(Hvala mom drugu Ivanu Grobenskom na vrijednim zapažanjima kojima je pridonio nastanku ovog teksta.)

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X