Punčke, oproštajni intervju: U Hrvatskoj brzo dođeš do plafona i počneš se vrtjeti u krug

Razgovor s domaćim punk/rock/indie bendom koji nakon nekoliko albuma, EP-jeva i bezbroj koncerata prestaje s radom.

Punčke (Foto: Ira&John)

“Nakon 12 godina vrijeme je da kažemo zbogom. Predstavljamo zadnje datume nakon kojih ćemo prestati svirati, barem za sada, iz jednostavnog razloga – Lucija se seli na drugi dio svijeta.”

Lucija je Lucija Ivšić, ona će u Australiju, a bend koji se nakon dvanaest godina oprašta od publike su Punčke. Grupa koja je izvorno potekla iz Vinkovaca, a čiji raspon izričaja kreće od indie-popa, preko punk rocka do noisea i garage rocka, nalazi se, dakle, na oproštajnoj turneji. Idealnu priliku za oproštajni intervju imali smo u Šibeniku, gdje su proteklog vikenda Punčke nastupile u klubu Azimut.

Znači, oproštajna turneja, Lucija odlazi… Jel’ se uopće razmišljalo o zamjeni ili se odmah osvijestilo da Punčke bez svoje frontmenice ne mogu?

Goran (Nježić, bubnjar): Ma kakva zamjena!

Ne ulazeći sad u privatne motive članice koja seli iz države, međutim ima li takav rasplet događaja ikakve veze s razočaranošću, odnosno neuspijevanjem da se živi od glazbe u nas, sizifovskog posla građenja stabilne karijere…?

Lucija (Ivšić, gitara i vokal, ona koja seli): Pa ja živim od glazbe. Meni nije grozno u Hrvatskoj i zapravo sam uspjela doći do toga da radim ono što volim i mogu si priuštiti sve što želim – no to je to, a ja to ne želim. Brzo dođes do plafona u Hrvatskoj, brzo dođeš do situacije gdje se vrtiš u krug, a ja to ne mogu niti želim. Mislim da mogu još više, a to mi Hrvatska ne može pružiti. Ali uz sve to, lakše mi je otići kad vidim u kakvoj državi živim. Žao mi je samo i isključivo zbog prijatelja i scene kojoj pripadam i u kojoj se osjećam kao kod kuće.

Punčke (Foto: Ira&John)

Je li uopće situacija s opstankom alternativnih bendova u nas uistinu toliko dramatična kako se insinuira u prethodnom pitanju?

Goran: Kod nas se od glazbe može živjeti samo ako sviraš uživo i to 200-300 dana u godini. Za to naravno nije svatko spreman iz raznoraznih razloga. Koliko sam uspio primjetiti u zadnje dvije godine, bukiranje svirki za nas nije bio nikakav problem, kao ni turneje (zahvaljujući Luciji). Tu ne smiješ biti izbirljiv, primjerice Anja (Tkalec, bas gitara) žrtvuje svaki svoj godišnji odmor za svirke, produžene vikende i turneje, a to jednostavno nije svatko spreman učiniti. Snimanje nije više problem kao nekoć, zabilježiti dobar materijal je prvi korak i za to će mediji donekle biti i zainteresirani, ali živjeti od glazbe je sasvim druga priča.

Lucija: Prvenstveno je problem što velika većina bendova, ali i ljudi na sceni smatra odmah od starta da neće moći od ovog živjeti, pa automatski mijenja stav i ne ponaša se prema turnejama kao bilo kojem drugom poslu. Sad to zvuči nategnuto, no ako si isplaniraš da želiš nešto konkretno s bendom, napravit ćeš to, samo trebaš zacrtati cilj i redom rješavati korake do tog cilja. Mislim da je problem da se bendovi prečesto ili podcjenjuju pa sviraju za kikiriki ili precjenjuju pa nigdje ne mogu svirati… A sredinu pronaći je teško, ali ne i nemoguće.

Vaše samoukidanje zabilježio je priličan broj medija. No, sad kad podvučete crtu, koliko ste zadovoljni medijskom vidljivošću svih ovih godina?

Lucija: Mediji su nam uvijek bili podrška, možda i više nego većini bendova našeg tipa, no nama to nikad nije bilo jako bitno. Sretni smo sto imamo podršku i nekoga kome se da dijeliti nasu sreću/nesreću.

U amanet ste nam ostavili svega, što albuma, što EP-ova, a prosvirali ste svih ovih godina i regiju i svijet… Gasite li svjetlo u bendu zadovoljni i ispunjeni ili se moglo i bolje?

Goran: Znam samo da imamo još jedan odličan album u nama koji vjerovatno nećemo snimati.

Lucija: Bit će toga još: Amerika, Australija, Azija i album!

Punčke (Foto: Ira&John)

Okej, znači Lucija pakira kofere, a što će Anja i Goran, postoje li konkretni planovi za glazbenu budućnost ostatka Punčki?

Goran: Anja i ja nastavljamo u svom drugom bendu ### s kojim planiramo nakon bezbroj EP-eva snimiti album, uz to imamo ideje oko malo drugačijeg zvuka na kojem bismo radili u kućnom studiju i naravno da Luciji nećemo dati mira u Australiji te ćemo i dalje raditi nešto u nekom obliku preko pola svijeta.

Kako su koncipirani ovi oproštajni koncerti? Doživljavate li sad ove nastupe emotivno ili se pravite da je sve okej?

Goran: Pravimo se da je sve OK, dok ne krenu suze.

Lucija: Ja uglavnom plačem. Ako ne za vrijeme koncerta i na stageu, onda poslije kad popijem 5 gin tonica.

Za kraj glupo pitanje, al’ čisto zato da jednog dana mogu reći da sam predvidio neke stvari: koliko sebi vremena dajete do prvog reuniona?

Lucija: Nema glupih pitanja! Ako netko ima želju, može nas doći gledati nekad u 2020. Na drugom kraju svijeta…

 

Intervju ostvaren u suradnji s portalom ŠibenikIN.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh