U večeri kad je Disciplin A Kitschme drmala u Tvornici kulture, a St!llness, Joke, Antenat i Red Five Point Star zajedno u Vintage Industrialu, vinkovački trio Punčke uspio je stotinjak duša okupiti na koncertu u Močvari, gdje je promovirao novi EP ‘Valovi’, kao i predstavljao novog člana, bubnjara Gorana Nježića.
Od svih hrvatskih bendova i novih izvođača stasalih u ovom desetljeću, sudeći po sinoć viđenom, grupa Punčke doživjela je najekstremniji make over. Kao da je trenutno u fazi iniciranja promjene populacije publike koja ih treba koncertno pratiti. Kao da više pred pozornicom ne žele onu, popularno zvanu, hipstersku ekipu ili pak feministički ogranak ljevice i mlade intelektualce. Umjesto njih Punčke bi možda hardkoraško-metalno-pankerski soj ‘kratkog fitilja’ uvijek spreman na pogo i mosh pit već u prvih nekoliko sekundi čim ugledaju bend na pozornici.
Upravo onako kako Lucija Ivšić, kao prime mover benda ‘eksplodira’ čim se pojavi i preobrazi se u najdivljiji element u prostoru, kao da joj ne treba ni publika, već prije sparing partner za energetske erupcije koje potom uslijede. Nešto kao da su u jednoj osobi istovremeno na binu izašli Kerry King i Iggy Pop rušeći zid guste i neprobojne buke na sve koji su se zateki pred pozornicom. Tako su Punčke zvučale sinoć. Poput huka tornada ispred kojeg Lucija zaneseno skače, vitla kosom i prolazi katarzu samoegzorcističkog obreda ispred Marshallovog boxa koji sopće, tutnji i reži ‘na 11’.
U takvoj konstelaciji nema tog koncerta koji može trajati duže od sat vremena. Jedino kraće. Tako je i bilo, oko pedesetak minuta u ‘regularnom vremenu’. Tko je došao zbog adrenalinske grmljavine u Močvaru, dobio ju je kao maljem posred čela, no tko je došao zbog nekih finesa izvan toga, ostao je kratkih rukava. Naime, ta grmljavina instrumentarija uglavnom je nadglasavala Lucijin glas osim u situacijama njenih prodornih krikova. Pjesme se nisu dovoljno razgovjetno probijale i općenito je bilo teško tu uhvatiti nit i ritam, koliko god to paradoksalno zvučalo, jer nabrijana repetitivnost bila je previše zgusnuta da bi se tu mogao otvoriti prostor nekoj dinamici koja bi ‘rocku’ dala prijeko potrebni ‘roll’. A ako je poanta upravo bila u zgusnutom nojzičnom udaru, onda su Punčke u potpunosti ispunile svoj cilj.
Iskreno mi je Baden-Baden kao predgrupa puno bolje legao. Taj njihov luckasto zajebantski kraut/punk đir u kojem se vintage synth ‘pripetava’ sa zahuktalom organskom ritam sekcijom i dadaističkom smislenošću tekstova nosio je daleko komunikativniju vibraciju te večeri.