Punk Cabaret u ZKM-u – Izbor za pjesmu Eurovizije u Mrduši Donjoj

‘Punk Cabaret’ iako je imao puno elemenata teatra nije bio kazališna predstava, također iako je bio sazdan od glazbe nije bio koncert. Da se netko kojim slučajem prihvatio rada na scenariju možda je od svega mogao nastati neki mjuzikl, jer nije mali broj glazbenih albuma koji su poslužili kao inspiracija za predstave.

Punk Cabaret u ZKM-u (Foto: Vedran Metelko)

Stanko Kovačić, odavno je na glasu kao čelist koji je gostovao svakom domaćem glazbeniku kojem je puhnulo želja imati zvuk čela u svom izričaju, bilo da je riječ o koncertima ili albumima. Prošle godine je Stanko okrenuo priču i odlučio ugostiti svakog tko je njemu pao na pamet za svoj album „Punk Cabaret“, a najviše je na pameti imao glumce, njih ukupno 34! Pored njih našlo se mjesta i za tri pjevača i Stanislavovu kći Kaju.

Album „Punk Cabaret“ sastoji se od deset pjesma, tj. u prosjeku je to skoro četiri različita vokala po pjesmi, uz to i album je bio osmišljen kao koncepcijska vratolomija u kojoj se Kovačić nigdje žanrovski nije previše zadržao jer se zaputio na putovanje stilovima, opet, po sistemu ‘koji god mu pao na pamet’. Klapska pjesma, opera, rockabilly, industrial metal, alternativni rock, Oi punk, glam rock, neparni ritam, hip-hop… dakle nešto što se na prvi pogled činilo dobrim u edukativne svrhe da kojim slučajem Kovačić sve spomenute nije ‘rashodovao po svom ćefu’ i napravio neke svoje hibridne formule kako bi sve to klapalo spojeno po nekoj zakonitosti koju je zacrtao. Mnogi su možda na „Punk Cabaretu“ očekivali da čelo bude ta ‘spojnica zakonitosti’, no čelo je tu samo u natruhama, a dodatna otegotna okolnost je što Kovačić ne posjeduje niz solističkih albuma iza sebe s jasno definiranim autorskim izričajem, čisto zbog sematike “„Punk Cabareta“. On je svoju karijeru izgradio kao lako prilagodljivi glazbenik (što, dakako, nije nimalo lako); od Hladnog piva do Ivane Banfić, od Detoura do Dunje Knebl, pa je i „Punk Cabaret“ u tom smislu došao kao konkretna potvrda od čovjeka za svaku glazbenu prigodu i žanr. U konačnici je „Punk Cabaret“ simpatičan kao odušak glazbenih tjelovježbi i sam po sebi i ne nudi neku dubinsku slojevitost. U neku ruku je to tzv. showcase album za koji je u startu jasno da je u potpunosti neprilagođen za izvedbe uživo u punoj prezentaciji svega snimljenog, jer nema te kalkulacije koja bi logistiku jednog takvog mnogoljudnog ansambla dovela u sferu isplativosti na nekom eventualnom gostovanju.

Punk Cabaret u ZKM-u (Foto: Vedran Metelko)

No ako se ne može na turneje, onda se može bar napraviti promocija za pamćenje. Tako je i bilo u ponedjeljak u Zagrebačkom kazalištu mladih, popularno zvanom ZKM-u. Za pamćenje je bilo svakako. Za potpisnika ovih redova ne po dobrom. Naime, po svemu gore navedenom „Punk Cabaret“ je eksperimentalna hibridna audio forma i možda ju je u izvedbi uživo trebalo potpuno fiksirati na taj sasvim dovoljno krupan zalogaj. Ali avaj, krenulo se u još krupniji zalogaj i još riskantniju hibridnu, nikad viđenu, teatarsku nadogradnju. Pod tim čudnim proračunom bi se strovalila i konstrukcija razvikanih, ali i iskusnih brodvejskih kuća mjuzikla, a ne, po svemu sudeći ad hoc okupljeni ansambl u ZKM-u.

„Punk Cabaret“ iako je imao puno elemenata teatra nije bio kazališna predstava, također iako je bio sazdan od glazbe nije bio koncert. Da se netko kojim slučajem prihvatio rada na scenariju možda je od svega mogao nastati neki mjuzikl, jer nije mali broj glazbenih albuma koji su poslužili kao inspiracija za predstave. Umjesto toga kratka minutaža kompenzirana je sljedećim elementima: uveden je najavljivački par po uzoru na glazbene manifestacija tipa Dora i Eurosong, te je otvoren prostor za par intermezza za parodijsku žensku plesnu skupinu koja je izvodila svoje točke prvo na evergrin „Feeling Good“ Anthonyja Newleyja i Leslieja Bricussea, a potom na pomalo jeftin šok križanja stilova na relaciji Justin Bieber – Marilyn Manson.

Punk Cabaret u ZKM-u (Foto: Vedran Metelko)

Krenimo u raščlambu tog (redateljskog) poteza. Iskra Jirsak i Jan Kerekeš kao najavljivački tandem, iako su imali neke djelomično kaotične trenutke, dali su odlične smjernice kako bi recimo trebala izgledati vođenja naših Porina, Dora, Zagrebačkih i inih festivala koje prenosi dalekovidnica. Bilo je to pravo pozitivno otkačenjaštvo potpuno oslobođeno uobičajenog osjećaja ‘voditeljske metle u guzici’ koji imamo kad gledamo spomenute manifestacije, skoro pa na tragu hostanja Russella Branda i Rickyja Gervaisa. No njihove točke nakon svake pjesme su potpuno ubile osjećaj koncerta. Potpuna distrakcija. Dora u Mrduši Donjoj. Što se tiče ženske plesne skupine koja je malo bila u stilu mjuzikla iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, malo u sado-mazo inspiraciji, ako je poanata bila međusobna neusklađenost plesnih pokreta, onda su u potpunosti uspjele.

A sad glazba. Osjećaj „Dora u Mrduši Donjoj“ počeo je već na samom početku s Tarikom Filpovićem u ulozi pjevača koji glumi da mu usred pjesme zvoni mobitel pa se shodno tome i javlja umjesto da pjeva. Muzika je već time pala u drugi plan i nije se mogla vratiti sve do samog kraja kad se, gle čuda, pokazalo da za pjesmu treba pjevač. Taj pjevač bio je Ervin Baučić koji je s izvedbom „Ferma dobre“ vratio glazbu u fokus (imao je još jednu izvedbu prije, ali je izgleda uletio kao zamjena za nekog u posljednjem trenutku, pa je zvučalo kao da prvi put prolazi kroz tekst). Sve između bilo je ispod nivoa dobrog ukusa. Pjevački kaos nabrijanih emocija i teatralnosti (okej, ne zamjeram glumcima teatralnost), podkapacitiranih vokalnih izvedbi i anakronih krivih pristupa, u smislu da se u 21. stoljeću netko drži floskule da je punk pjevanje po defaultu loše pjevanje ili vikanje. Jedino što je istinski vrištalo iz „Punk Cabareta“ bila je činjenica da je prije premijere bilo napravljeno, brat-bratu, dvije do tri probe sa solistima. Kako drukčije objasniti to da je većina njih izlazilo s tekstovima na listovima papira jedne jedine pjesme koju su trebali izvesti, a ovdje mi je čak i neugodno napisati koje glumačke veličine su u potpunosti zaboravljale kad počinje refren i koji im je tekst.

Punk Cabaret u ZKM-u (Foto: Vedran Metelko)

Kostimografija? Također treš svoje vrste nimalo uparen sa stilom glazbe koja se izvodila. Kao da je rasprodani ZKM prisustvovao nekoj intervenciji da „Pod lipom“ dobije neki pankerski specijal. Iako je sve trajalo sat vremena natrpavani su kojekakvi elementi; i plesačica u visećem kolutu, breakdance i hula hoop plesači, a nadrealnosti je pripomogao i poziv da se izlazi na prosvjede i tjeranje publike na ustajanje sa stolaca jer se odjednom zahtijevala atmosfera s nekih izmaštanih punk koncerata, da bi sve završilo kao nekakav band aid cijelog ansambla na pozornici.

Još ljetos je „Punk Cabaret“ bio najavljen kao zabava i kritika društva, ali teško da se i jedno i drugo mogu artikulirati kroz nedovoljnu uvježbanost cijelog ansambla jednog tako kompliciranog eksperimentalnog pothvata koji sam po sebi nosi izuzetnu dozu neizvjesnosti za shvaćanje i prihvaćanje poante na samom kraju da je zabava progutala kritiku, kritika pokvarila zabavu, a edukacija otišla dovraga. „Punk Cabaret“ zbog svega izrečenog nije ispao kritika hrvatskog društva, već još jedan segment onog što se eventualno htjelo kritizirati – stranputica ambicioznih želja i loše izvedbe.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X