Koliko god bila izlizana fraza da nešto dobro treba odstajati poput najboljeg vina, u slučaju MTV Unplugged nastupa R.E.M.-a to definitivno stoji.
Već dobar broj sezona se jaše na valu indie filozofije i indie zvuka jer to je trenutno jedini način za probitak u glazbi za sve oni koji se laćaju gitara, bilo akustičnih , bilo električnih, jer biti indie, tj. nezavisan nije stvar hira, već nužnosti otkada su veliki diskografi ugasili svoje odjele za nove talente. Dakle svi novi autori su indie – htjeli to ili ne. Industrijska proizvodnja pop zvijezdi prihvata se samo onih koji su dobrano nešto napravili u indie kotlu u kojem su gotovo svi. Da je tako svjedoči i veliki nedostatak novih glazbenih zvijezda svjetskog kalibra, čija muzika bi imala masovnu prođu izvan lokalnih tj. nacionalnih okvira, iako su i ti okviri u sličnoj kriznoj etapi.
Dakako ima svega i u najrazličitijim stilovima, ali je stvar u globalnom smislu stostruko rascjepkana. Koliko smo daleko od onoga što je bila misija indie filozofije u posljednjem desetljeću XX stoljeća nekako je najbolje razvidno iz ova dva unplugged sessiona R.E.M.-a koji su objedinjeni pod jednim izdanjem jednostavna naziva: „R.E.M. Unplugged 1991 & 2001 – The Complete Sessions“.
Dotični sessioni su vremenski stroj u doba kad je nezavisni zvuk bio u drugačijoj misiji – ofenzivi prema mainstreamu, ali ne dodvoravanjem, već naoružan svojim alternativnim pristupom, a taj je bio: “fućkaš trendove, važne su pjesme”.
R.E.M. je u tome nedvojbeno uspio, sve ostalo je povijest, jer zvuk 90-ih je u svakom segmentu označem zvukom R.E.M.-a bilo da je riječ o rocku ili vrhovima pop ljestvica, a autor ovih redaka bi otišao i dalje u tvrdnji da i ako bi se morala izabrati samo jedna pjesma koja je obilježila tu eru, onda je to „Losing My Religion“ i to po svim parametrima. Jer ta pjesma je i početkom 90-ih odredila prekretnicu i na glavnoj showbizz skali, onoj u kojoj se sve mjeri zelenim novčanicama. A ta situacija je naravno donijela, već klasičnu, neželjenu posljedicu u kojoj vam jedan izvođač i/ili jedna pjesma cure na uši od količine puštanja u eterima. Nekako je zato dobro što su ovi unplugged snimci čekali da se izvrte desetljeća, da neke stvari jednostavno ‘ishlape’, da bi ih se u skroz drugačijem svjetlu moglo preslušati i sagledati.
Kad je MTV pokrenuo „Unplugged“, taj program akustičnih nastupa ubrzo je postao zaštitni znak te televizijske kuće, a svatko tko je od glazbenika držao do sebe i nešto značio na sceni prošao je kroz njega. Albumi koji su objavljivani kao po pravilu nekoliko mjeseci nakon nastupa redovno su ulazili u platinaste tiraže, a neki su postali i legendarni, u prvom redu Nirvanin nastup koji je ujedno bio po mnogim analitičarima upravo i osmišljen kao Cobainov posljednji pozdrav. Naravno u cijelom tom unplugged-stanju-duha bilo je i mnogo odstupanja od osnovne ideje intimnog lo-fi akustičnog pristupa; Rod Stewart je bio prvi koji je pod unplugged okvire utrpao cijeli simfonijski orkestar u svoju pratnju, dok je Jimmy Page bio prvi koji je udario riff na električnoj gitari tijekom nastupa koji je označavao veliki povratak na scenu njega i Roberta Planta.
R.E.M.-ovi nastupi bili su oni pravovjerni u tom unplugged svemiru. Nimalo pretenciozni i u potpunosti akustični; 1991. je to bila originalna četvorka Berry, Buck, Mills i Stipe uz malu asistenciju Petera Holsapplea, dok su 2001. bez Billa Berryja za bubnjevima s bendom nastupili Scott McCaughey, Ken Stringfellow i Joe Waronker. Najzanimljiviji dio unplugged sessiona jest uključivanje onih pjesama na ovo dvostruko CD izdanje koje nisu bile prikazane na malim ekranima, a kojih je ukupno 10 i koje su, dakle, u dobroj mjeri i pošteni razlog za kupovinu među štovateljima grupe, a ne samo njihovo ‘šišanje’ zbog nostalgičnog tripa.
Kad smo već kod nostalgičnog tripa, on je ‘grunuo’ i kod mene prilikom preslušavanja. Da se vratim na „Losing My Religion“ – izuzetno je osjetno koliko su članovi R.E.M.-a htjeli da ona bude doživljena samo kao jedna od pjesama u niz, a ne kao kruna nastupa. Ona je, jednako i 1991. i 2001., bila odsvirana u svom najšturijem obliku. I jedan i drugi nastupi bili su osmišljeni kao konceptualna glazbena putovanja s logičnim ‘zapletima’ i ‘raspletima’, a tek danas kad su dostupni kompletni sessioni to je razvidno iz tih kompletnih zvučnih slika.
1991. su R.E.M. u MTV-ijevom studiju tako započeli naizgled tipičnim glazbeničkim sanjarskim stavom s „Half A World Away“ da bi session ironično zatvorili s „World Leader Pretend“. Slična situacija bila je i deset godina kasnije, kad je novo akustično poglavlje započelo s „All The Way To Reno (You’re Gonna Be a Star)“ da bi na kraju stvar bila podvučena sa „Sad Professor“, s tim da se „Religija gubila“ u središnjem dijelu koncerta, tj. set-liste.
Uživanje donose i momenti posebno prearanžiranih pjesama za akustične sessione, tj. nije bila samo riječ o golom ‘ištekavanju’, u prvom redu to su primjerice „Its The End Of The World As We Know It (And I Feel Fine)“, „Pop Song 89“ i „Electrolite“.
„Unplugged 1991 & 2001 – The Complete Sessions“ definitivno je jedan od najboljih iz MTV Unplugged serije izdanja, i zbog alternativne misli & djela koji su odavno ušli u mainstream, i zbog izvedbe, i zbog nostalgije, i zbog toga što je to dobar podsjetnik na ‘kraj vremena kakvog znamo’, koliko god se zbog toga osjećali ili ne osjećali dobro.
Ocjena: 10/10
(MTV/Rhino/Dancing Bear, 2014.)