Rade Šerbedžija & Zapadni kolodvor Band ‘Lisinski 2015’ – značajnije nego li se čini

Posljednje zabilježeno koncertno gostovanje Arsena Dedića, i to po njegovim uvjetima, jest taj značajni moment ovog dvostrukog koncertnog albuma na CD-u i DVD-u.

Rade Šerbedžija & Zapadni kolodvor Band 'Lisinski 2015'
Rade Šerbedžija & Zapadni kolodvor Band ‘Lisinski 2015’

U recenziji studijskog albuma „Vrijeme je, draga, vrijeme je“ (2014.) Radeta Šerbedžije i Zapadnog kolodovora za ugasli Rolling Stone napisao sam sljedeće:

„Rade Šerbedžija je bez sumnje veliki glumac, odavno dokazan na teritoriju, popularno nam zvane, Regije, a potom i na Zapadu. Karizma je nešto što prirodno prati takve osobe. No glazba mu je trebala ostati hobi još od vremena „Nedaj se Ines“. Ni tada to nije bila glazba. Bilo je to više nešto kao snimljena večer poezije uz glazbenu podlogu, u to vrijeme ‘zlatnih’ 80-ih diskografski iskorak glumca koji je tada bio nešto kao intelektualni seks simbol nacije, tj. nacija. Kasnije, ratni vihor učinio je svoje. Šerbedžija je ostao vjeran svojim ideološkom stavovima i ta njegova poza uspješnog stranog glumca koji je istovremeno i neka vrsta sjetnog balkanskog barda zauvijek lišenog svoje nekadašnje domovine našla je dovoljno plodnog tla u poklonstvu na ovim prostorima. Kroz taj rakurs oblikovao je i svoj arhaični glazbeno-poetski stil i na ovom albumu. Čas je bekrija koji zatvara kafane dok ga prati ciganski orkestar, čas ranjena pjesnička duša matoševskog ‘nokturno’ raspoloženja koja vještom glumačkom mimikrijom slobodno putuje ovim ‘našim’ prostorima poigravajući se s dijalektikom, a čas ostarjeli roker koji oživljava Štulićeve pjesme na način kako je Johnny Cash u krešendu svojih zrelih godina mijenjao krajolik američke moderne glazbe. No nije to više lakonsko pjesničko šmiranje, Šerbedžija je ozbiljno povjerovao da ima dara za glazbu kao što ima za glumu.“

Albumu sam dao ocjenu 2/5 i naravno i dalje držim do toga da Šerbedžija nije pjevač i glazbenik jer, eto, snima albume i održava koncerte, kao što nije ni književnik, iako je napisao i knjigu. On je napose vrhunski glumac i karizmatik. I uvijek će to biti, jer on pripada onoj staroj gardi velikana koji ne poznaju i ne priznaju bilo kakve oblike konvertitstva bez obzira što im to donijelo u životu, a živjeli smo, i dalje živimo, u vrijeme kad je konvertitstvo u modi.

Dakle on kao osoba snažne i definirane životne energije dokazuje da je bez problema u stanju napuniti jedan Lisinski i u njemu organizirati izuzetno neobičnu i nesvakidašnju večer, jer kao što je kazano, on nije glazbenik po vokaciji, već karizmatik. Glazbeniku, recimo, nikad ne bi palo na pamet na svom koncertu pred skoro dvije tisuće ljudi ugostiti drugog (uz to i boljeg) glazbenika koji će mu u drugoj polovici koncerta odsvirati 14 pjesama i de facto uzeti show. Nikad to niti jedan glazbenik nije učinio. Da jest, bio bi upisan kao eklatantan primjer idiota u cijeloj svjetskoj glazbenoj povijesti. Takvi ustupci se ne rade nikome, ni prijateljima.

No u Šerbedžijinom slučaju, to što nije glazbenik u potpunosti logično objašnjava njegov prijateljski postupak prema pokojnom Arsenu Dediću. Jer njih dvojica su bili prijatelji na istoj ravni – onoj karizmatskoj. Kad je Arsen, po Šerbedžijinim riječima, pristao na gostovanje i došao na probu rekavši da će izvesti 12 pjesama i kad su ga svi začuđeno pogledali, a on potom upitao: „Što je? Je li premalo? Mogu ja još dodati, ako treba“, a Rade rekao kako nema problema, nije to nimalo bio egotripaški hir najvećeg kantautora ovih prostora. Dapače, bila je to uzvratna prijateljska gesta dragom prijatelju za kojeg ponajviše on sam zna koliko je glazbeno tanak pored svih ostalih scenskih vrlina. Znao je Arsen Dedić da mora “istrčati to drugo poluvrijeme“ u Lisinskom i dati tom glazbenom druženju s publikom u dvorani istinski koncertni žar. Prijatelj je ušao na njegov teren. Prijatelj ga je pozvao. Prijatelj se ne odbija. Prijatelju se čuvaju leđa. Možda ovo ne bi trebalo ni govoriti, no važno je spomenuti zbog toga jer je kroz tu prizmu potrebno sagledati ovo jedinstveno izdanje, u obliku dvostukog CD-a i DVD koncerta iz Lisinskog.

To jedinstveno izdanje uistinu je združeno scensko djelovanje dva giganta jedne epohe koji su te večeri radili po svome, radili koliko ih je volje i pri tome lansirali publiku na uvjerljivo, temeljito i snažno emotivno-nostalgično putovanje u vrijeme i prostor koje je nestalo, u manire koji su nestali, u kulturne obrasce koji su nestali i sudbina je htjela da to naprave po posljednji put zajedno. Sudbina je nagradila, ako se uopće može izgovoriti riječ ‘nagradila’, upravo Šerbedžiju jer se u njegovoj režiji dogodilo da je bard Arsen pred tolikom auditorijem održao svoj posljednji koncert i da je to zabilježeno.

Osjetno je da je to Arsen radio prilično načet bremenom zdavstvenog stanja, posebice čujno u „Dida moj“ kad ga dah izdaje i kad mu glas podrhtava. Stoge ne čudi što se prilično oslanjao na recitiranje poezije kako bi vokalno održao izvođačku stamenitost po kojoj je od početka karijere bio nadaleko poznat. Šerbedžija je u cijeloj situaciji bio nešto kao super-moderator; bio je i onaj Šerba kojeg voli njegova vjerna publika, bio je Štulić koji se više nikad neće vratiti na pozornice, bio je razlog zbog kojeg je Loša zapjevao „Bolje biti pijan nego star“, bio je ponosni otac koji je ugostio kćer Milicu, bio je razlog te sjetne, ali dobrano prkosne, nostalgične večeri koja je predstavljala nešto kao posljednja razlednica iz Jugoslavije i to u vremenu u kojem je opet počelo ključati u nacionalističkom loncu.

Ovo koncertno izdanje stoga je nešto što se u najkraćem mogućem vremenu nametnulo kao neprocjenjiv dokument puno veće važnosti od one glazbene. To je svojevrsni otok za sebe koji iskače iz svih glazbenih okvira trenutne nam diskografije.

Koliko je neuklopiv svjedoči i recentni pokušaj dobrano poljuljane glazbene nagrade Porin da ovaj album uklopi u svoje gabarite u kojima nema kategorije za njega. Jer ne uklapa se u klasičnu viziju vokalno-instrumentalne suradnje, kao što nema ni kategorije za album snimljen uživo. Stoga je neprirodno uguran u kategoriju najboljeg albuma zabavne glazbe. A za vraga, na tom albumu većina materijala pripada glazbi, što zabavnoj, što narodnoj, što rock glazbi bivše države, dakle odavno prokušani materijal, ali u izvedbi dva prokušana kulturna gorostasa koji su uvijek imali što za reći i toga se nisu libili.

Paradoksalno, s druge strane iste kategorije je Ivan Zak – pravi izdanak moderne hrvatske estrade uglibljene između ‘istočnog turbofolk grijeha’ i ‘domovinskog biznis modela’, estrade koja još jedino vapi da taj njen glib dobije umjetničku potvrdu vrijednosti. Upravo je tom pjevaču potrebna ta potvrda, njemu koji je karijeru započeo u folkoteci izjavljujući svojevremeno da on samo servira publici ono što ta ista publika želi, njemu koji se sada osjeća estradom, ali ne vidi ništa konvertitsko u svom ‘biznis modelu’. I treba još spomenuti i Ibricu Jusića u toj kategoriji, koji na prvu loptu izgleda kao sigurni gubitnik, harlekin u cijeloj priči (da ti pamet stane od koincidencije) i to s albumom naziva „Harlekino“.

Dakle, osim što je sve to u najmanju ruku bizarno, još je i biračkom tijelu servirana borba na gotovo pa ideološkoj platformi. A trebalo bi se pričati o glazbi. I pobjeda i poraz tu se čine kao poniženje. Nitko od navedenih ga ne zaslužuje, posebice ovaj Šerbedžijin koncertni biser na kojim je posljednji Arsenov koncertni potpis.

Ocjena: Ne(pr)ocjenjivo

(Croatia Records, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh