Naš povremeni istraživač bizarnog, opskurnog i nadnaravnog – jednom riječju, estradnog – usudio se podati Huljićevom hašišu i… puklo ga je na dobro.
Bazični info: Tonči Huljić & Madre Badessa Band je projekt čiji su glavni igrači Tonči Huljić + žena mu (muzika i tekstovi), Petar Grašo (vokal) i Goran Bregović (aranžmani, produkcija). „Ka hashish“ je album na kojem je spomenuto društvo probalo kroz glazbu osmisliti bezvremensku Dalmaciju bez standardnih klapsko-zabavnjačkih klišeja te je, sve u svemu, svojevrstan Huljićev pokušaj pružanja ruke pomirbe svim onim ljudima koji u vokabularu imaju fraze poput „kuruze“, „treša“, „virusa turbofolka“ itd.
PLUS: Ne znam što je Huljića zadesilo u životu, ali kreativni sokovi u zadnje vrijeme teku u svih šesnaest (posljednja dva singla Magazina – rame uz rame s bilo kojim od klasičnih Magazinovih bangera!) pa mu tako nije bio problem ni ovom prigodom isporučiti deset stvarno dobrih pjesama. Mislim, nije da su baš sve sjajne – ali većina jest, a ni među onim slabijima nema nijedne da je baš loša. Sve skupa fino teče, glatko klizi, sa svakim slušanjem nađem novu pjesmu-favorita… Što se skladbi kao skladbi tiče, „Ka hashish“ je podosta bezgriješan.
MINUS: Za album koji bi trebao oslikati nekakvu hedonističku dalmatinsku Nedođiju, „Ka hashish“ mi produkcijski i ne zvuči baš skroz dovoljno… punokrvno? Plastično u smislu „opipljivo“ (umjesto plastičnog u smislu „plastika“)? Jedan kolega recenzent je za to okrivio Bregovića, no kad usporedim njegovu produkciju ovdje s njegovom produkcijom na, recimo, Severininoj „Zdravo Mariji“, rekao bih da bi krivnja za to možda ipak trebala prije ići na… Huljićevu adresu? Severina je autentična bećarka, žena iz naroda koja zna i voli tulumariti s narodom, i s Bregovićem je to pretočila u ploču koja zvuči kavanski živo, opulentno; Huljić je uvijek djelovao kao studijski tip čija osobna definicija „tulumarenja“ nema puno presjeka s time kako prosječni puk tulumari na njegove pjesme, i u tom smjeru je za sobom povukao i Bregovića. „Ka hashish“ ćete doživjeti kao feštu ako ga budete opetovano slušali u društvu, tome uostalom i jest namijenjen… no ne mogu se oteti dojmu da je cilj također bio i dovesti feštu bilo kome i bilo kada i bilo gdje, da se težilo tome da se čak i čovjek samotnjački zalijepljen za kompjuter s običnim pritiskom na „play“ instantno teleportira u neki drugi svijet u multikolor-widescreenu, a čarolija ipak nije toliko jaka.
PLUS: Vjekoslava se svojski potrudila, i uspjela napisati deset tekstova zbog kojih je nitko neće sprdati… A sad, koliko će to imati veze s time što se ovdje koristila malo kome razumljivim arhaičnim splitskim dijalektom – procijenite sami. (BTW značenja svih „stranih“ riječi ne samo da su uredno navedena u u knjižici CD-a, nego i stoje čak i pod službenim uploadima pjesama na youtubeu – rišpekt!)
MINUS: Cijeli taj koncept „nekog čudnog dalmatinskog jezika razumljivog jedino nekim, ka, ono, Dalmatincima“ me malo podsjeća na… užase otočkog rocka. Sjeća li se još tko toga? Šomazgoon? Kopito? Gego? Reakcije u rasponu od „radije bih slušao revanje sto ranjenih magaraca“ do „da je Van Gogh morao slušati ova sranja odrezao bi si i drugo uho“? E pa JA se sjećam, ja sam doživio i preživio taj glazbocid sa svojim vlastitim ušima, i mada znam da nema smisla predbacivati Huljiću vlastite asocijacije na pokret s kojim on nema nikakve veze, svejedno si ne mogu pomoći – traume su još previše svježe! Dalje>>