Rahsaan Roland Kirk & The Vibration Society ‘Rahsaan Rahsaan’ – razvratni blues i suvremena atonalnost

Dostupna i na CD formatu, jedna od najneobičnijih ploča slijepog jazz glazbenika Rahsaana Rolanda Kirka, ‘Rahsaan Rahsaan’, izvorno je objavljena 1970.

Rahsaan Roland Kirk & The Vibration Society 'Rahsaan Rahsaan'
Rahsaan Roland Kirk & The Vibration Society ‘Rahsaan Rahsaan’

Nastala je kao pokušaj da Kirk realizira svoju zamisao o “black classical music”. Primjerice, jedan od stavaka uvodne suite albuma nazvao je “Black Classical Rap”. Multiinstrumentalist poznat po sviranju drvenih i raznih tradicijskih puhačkih glazbala, Kirk na ovom albumu svira tenor saksofon, manzello i stritch (rijetke inačice saksofona), klarinet, flautu i razna druga glazbala.

Uz njega sviraju pijanist Ron Burton, kontrabasist Vernon Martin, bubnjar James Madison i udaraljkaš James Madison. U sedamnaestominutnoj izvedbi četverostavačne suite “The Seeker” pridružuju im se trombonist Dick Griffith, tubist Howard Johnson, violinist Leroy Jenkins, pijanist i svirač čeleste Sonelius Smith, konga bubnjar Alvern Bunn i udaraljkaš koji rabi razne zvučne predmete Joe Habad Texidor.

Spomenuto konceptualno djelo snimljeno je u studijskim uvjetima, a ostale skladbe na nastupima 11., 12. i 15. svibnja 1970. u klubu Village Vanguard. Izvedbe, koje objedinjuju cjelopnu tradiciju afroameričke glazbe, od bluesa i ragtimea preko swinga i bebopa do suvremene atonalnosti, začinjene su izravnom komunikacijom s publikom. Iako to nije čest slučaj na koncertnim albumima, njegovi su komentari zauzeli mjesto na ovom izdanju.

Ponekad je tek informativan, a ponekad i provokativan, no publika bez pardona uzvraća istom mjerom. Pritom, ne ustručava se progovoriti o nepravdi, rasizmu, ljudskoj gluposti… Po upadicama kojih su ove snimke prepune podsjeća na Charlesa Mingusa, a po angažiranosti, svestranosti i suvremenom pristupu možemo ga usporedit s nekim djelima Art Ensemblea of Chicago iz tog razdoblja, iako je Kirk, pa i na ovom albumu, češće svirao straight ahead. U svojim izlaganjima poput kakva propovjednika izravno upućuje na velikane jazza, primjerice Johnnyja Hodgesa, Dukea Ellingtona, Charlea Parkera (“Thank You, Bird”), Johna Coltranea i Ornettea Colemana, a izvodi vlastita, te djela drugih autora: Antonina Dvoraka, Dukea Ellingtona i poznate jazz standarde.

Poznat kao glazbenik koji je često istodobno svirao dva ili više glazbala, Roland Kirk to čini i u ovoj prigodi. Naime, kad se čini da u solo izvedbi standarda “Sentimental Journey” želi demonstrirati konvencionalni pristup tradiciji, u svoje izlaganje uplete još jedno glazbalo i raspameti publiku vještinom i idejama. Naime, ne radi se tu samo o spajanju zvukova već o preplitanju raznih zamisli, ubacivanju citata, vođenju paralelnih priča. Ludo! Poštovanje prema bluesu iskazuje duhovitom, gotovo razvratnom izvedbom vlastite skladbe “Baby Let Me Shake Your Tree” u kojoj svira flautu i pjeva, na trenutke narativnim pristupom.

Koncertne snimke poput ove na najbolji mogući način dočaravaju Kirkovu glazbenu filozofiju koja se zasniva na spontanosti, riziku i beskompromisnom pristupu.

(Atlantic / Dancing Bear, 1970./2015.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X