U četvrtak je Zagrebom prohujao zlokobni kijamet koji je ispraznio ulice i utjerao ljude ispod dekica i, dok me ledena bura šamarala po licu i lomila kineski kišobran, proklinjala sam sebe što nisam postupila isto i ostala u toplom. Ta Ramba sam ionako gledala već sto puta, nije da je rijetko u Zagrebu, a Sax, koji mu je postao već redovito odredište, sigurno će biti otužno prazan, jer tko bi normalan izlazio iz kuće po ovom vremenu?
Nemalo sam se tako iznenadila ušavši u krcat Sax, a onda se momentalno i posramila zbog vlastitog cinizma. Pa nije to bilo tko, to je kilocar, ženo božja, unikatna pojava ‘na ovim prostorima’, jedan od najpametnijih sinova naših naroda i narodnosti, humanist, prorok i učitelj, performer, stand-up komičar, gitarist, renesansni čovjek, genijalac, pa logično je da je napunio klub. Bilo bi čudno da napuni stadion – to bi značilo da je balkanski živalj došao do onog stupnja svijesti u kojem razumije poruke koje Rambo Amadeus šalje u svijet. Ali dotad ćemo se još načekati, bojim se.
Poznato je da Rambo nikad nije odsvirao dva ista koncerta. Svaki koncert je potpuno novo iskustvo u kojem čovjek, čak i okorjeli fan koji ih pohodi redovito, nikad ne zna što može očekivati. Jedino što je posve izvjesno jest da ne postoji osoba koja bi na koncertu ovog divnog luđaka ostala ravnodušna, taman da i nije luda za opusom ovog autora. Način na koji Rambo spontano komunicira s publikom, ne ustežući se rafalnom paljbom pokositi sve pojave koje ga iritiraju, ali pritom ne štedeći ni samoga sebe ni u autoironiji ni u ikonoklazmu, toliko je šarmantan da otopi srce svakog suzdržanika. Vidjela sam tu pojavu na svoje oči i na sinoćnjem koncertu; ono što su silno raspoloženi Rambo i njegovi Two Winettous sinoć priredili publici u dvoiposatnom koncertu bilo je ravno kolektivnoj psihoterapiji.
Ljudi su doslovno plakali od smijeha, grleći se u ekstazi međusobnog razumijevanja, pažljivo očekujući u kojem će smjeru otići improvizacija na pojedinoj pjesmi, željni saznati šta je Rambo zadnje zaključio o kapitalizmu, privatizaciji, geopolitici, o igranju politike ‘na ovim prostorima’, o društvenim zabludama, o svom besmislu koje nas okružuje. Svaki njegov koncert je mala društveno-politička lekcija zapakirana u stand-up u kojem, nažalost, potpuno u drugi plan pada činjenica da su Two Winettous odličan bend i da je Rambo i sam opasan gitarist koji se obožava igrati i zajebavati sa samplovima, amalgamizirati posve nespojivu muziku, izvoditi klasiku u narodnjačkoj maniri ili već što god mu padne na pamet.
Stoga je potpuno nebitno pamtiti set listu i nabrajati pjesme koje je u četvrtak odsvirao. Važnije je navesti da je u “FAP Mašinu” ukomponirao priču o šeicima koji su mu za nju ponudili zlatne poluge, a on im je lansirao legendarni odjeb kao Tito Staljinu; da je u “Fela Kutiju” zaključio kako je kapitalizam mutirao i stupio na novo tlo i kako se ljudi više ne dijele na bogate i siromašne, već na zagađivače i nezagađivače. Nabrojao je i karaktere vrijedne poštovanja, među kojima je, jasno, i on sam. Požalio se malo što ga se još uvijek ne uči u školi i zaključio da će do toga vjerojatno doći posthumno. Izašao je na jedan bis i u pola dva ujutro raspustio ljude kućama zagrijanih srca i s osmjesima na licima.
Ako ste kojim slučajem propustili koncert, svakako se potrudite nadoknaditi taj propust na nekom od sljedećih. Za održavanje zdravlja kritičkog duha i fine doze cinizma koja vas neće odvesti u ogorčenost uzimajte Ramba Amadeusa live barem jednom godišnje. Štetne nuspojave, naime, još nisu zabilježene.