Ramirez u Tvornici – službeni ulazak u prošlost

Grupa Ramirez odlučila se raspasti i posljednje poglavlje ispisati koncertno u Tvornici kulture. Na nastup grupe koju ‘nitko ne sluša i ne kupuje’ došlo je oko 700 posjetitelja. Ako je bila riječ o plaćenim statistima, dobro su bili istrenirani obzirom da su uz Ramirez pjevali i plesali nešto više od dva sata.

Oproštajni koncert Ramireza u Tvornici (Foto: Dinko Bažulić)

Ima jedna mudra izreka koja kaže da se bendovi raspadaju iz dva razloga. Prvi je kad u njih ne uđe novac, a drugi kad u njih uđe novac. Što bi se reklo da novac s tim ima puno veze i nikakve. Jer bend nastaje u svojoj osnovi iz sasvim drugih razloga. Prije iz iste pobude iz koje nastaju i tinejdžerske bande (a i imena su tako slična), jer sigurnije je biti u grupi i djelovati kroz nju, nego biti laka usamljena meta. Tako je i u bendu. Lakše je izraziti emocije uz snažnu i kompaktnu buku. I curama se to više sviđa. A tek nada da bi se od toga još dalo i živjeti… Te tri stvari su u 99 posto slučajeva glavni pokretači svakog člana tek oformljenog benda, a „medeni mjesec“ zna potrajati i nekoliko godina prije nego karakterne osobine postanu smetnja, što se obično ocrta kroz samu glazbu.

Zagrebački bend Ramirez nije nikakva iznimka. U sedam godina postojanja i četiri objavljena albuma ta četvorka u više-manje istoj postavi prošla je sve stanice: polet prvog albuma i obećavajući početak, potpuno oblikovanje i otkrivanje vlastite snage na drugom albumu, istraživačku progresiju s trećim albumom nakon kojeg je došlo do prvog međusobnog propitivanja zbog koga u bendu stvar nije upalila u željenom smjeru i prvog narušavanja kolektivne idile koje je završilo odlaskom basiste Ozrena Ratkovića na čije mjesto je došao naizgled superiorniji Tomislav Šušak, i naravno posljednja faza i četvrti album na kojem su svi „žetoni“ uloženi na kartu „postati velik, hitoidan, plesan i zarazan“ za što se ispostavilo da je u odnosu na sve prije bio pucanj u prazno.

Epilog se dogodio 26. studenog u Velikom pogonu Tvornice kulture kad je Ramirez pred oko 700 posjetitelja odsvirao oproštajni koncert i zaključio karijeru. Službeni razlog prestanka djelovanja bio je kako bend to čini jer ga nitko ne zove na koncerte i ne prodaju mu se albumi. Da je to istina ne bi na koncertu bilo više ljudi nego primjerice na Mercury Revu ili Tinariwenu u istom prostoru i ne bi neki iz publike potezali čak iz Beograda kako bi prisustvovali tom malom povijesnom trenutku. A ruku na srce, koliko ima domaćih bendova koji bi se odrekli jednog testisa da mogu okupiti toliko ljudi i svirati im više od dva sata dok se refreni zborno ore dvoranom.

Ramirez u Tvornici (Foto: Dinko Bažulić)

Bilo bi isuviše morbidno tvrditi da Hrvati izuzetno vole karmine, pa se u okolnostima ispraćaja nekoga, pa čak i rock benda žele „prigodno“ masovno pojaviti i još jednom protresti sve lijepe stvari o pokojniku i potom puni elana nastaviti živjeti dalje jer su ga nadživjeli. Pored toga svi članovi upokojenog benda nastavljaju sa svojim glazbenim projektima, što je pjevač Aljoša Šerić i nekoliko puta izjavio tijekom koncerta. Dakle nisu digli ruke od glazbe kao takve, već od benda koji je došao do te faze da je eventualno mogao egzistirati jedino pod uvjetom da postane srednje velik u regionalnim okvirima pa da istrošeni entuzijazam kompenziraju malo veći honorari. Samo što bend Ramirez koliko god ga neki optuživali za takve stvari u prošlosti ipak nije u svojoj srži bio kalkulantska tvorevina. Stoga je i bolje da su Aljoša, Saša, Tomislav i Goran skupili petlju i završili s „prvom ljubavi“ kad su problemi postali veći od glazbe. A sad hoće li poput Parnog valjka u budućnosti reći „pik fuj – ne vrijedi“ ostaje na njima. Svatko ostavlja odškrinuta vrata reunionu, pogotovo s ovakvim dobro prihvaćenim posljednjim koncertom u svom CV-u. Nije se baš bez razloga Aljoša Šerić obrecnuo na medije koji su bili ignorantski nastrojeni prema činjenici da je Ramirez na proljeće objavio novi album, koliko su im bili blagonakloni kad je u pitanju razlaz. Jel’ mediji trebaju nositi dio krivice za neuspjeh posljednjeg albuma? No opet kao da Šerić ne zna da u mainstream medijskoj priči opsjednutoj cicama, guzicama, političkim spletkama i crnom kronikom rock bend ne treba tražiti svoj kutak. Od nabrojenog prve dvije stvari ne posjeduje, a u druge dvije bolje da se ne pronađe.

Aljoša Šerić (Foto: Dinko Bažulić)

Vrijeme je da se baci osvrt na sam koncert. Za Ramirez to je bio jedan od najljepših u karijeri. Pun emocija, empatije i zbornog pjevanja publike. Da im je u sedam godina postojanja svaki dan bio tuga, čemer i jad isplatilo bi im se samo zbog osjećaja koji su imali sinoć na pozornici Tvornice. Nije li i glazba, a ne samo politika, kurva?

Početak je pak bio nepotrebni, istrošeni i patetični dio scenarija. Svjetlo se ugasilo i iz razglasa se začuo Sinatra i „My Way“. U tom trenutku se samo razmišlja što je sljedeće. Iznošenje lijesa na pozornicu? Ili ispaljivanje hitaca nekog luđaka a la Sid Vicious prema publici? Pa da se čovjek baci prema metku i spasi se od slušanja najsmrtonosnije karaoke pjesme u tom trenutku. Na sreću nije išla cijela pjesma.

Ramirez je izašao pa je prva „Ti i ja“ neočekivano došla kao spas. Trenutak i povod okupljanja Ramirez je dobro oslikao s rijetko izvođenom „Čudno je biti tu“ s debi albuma, a to podcrtao s „Učini nešto danas“ s „Divova i kamikaza“ te potom s „Berlin“ podsjetio na  mitsko mjesto svakog sanjara. Publika je od početka bila uz bend. Na kraju krajeva radilo se o posljednjoj stanici koja je bila rezervirana za obožavatelje. Dugačak hedonistički trenutak u kojem se društvene kočnice zaboravljaju na prvom taktu, jer druge prilike neće biti.

Službeni dio je završio s basistom Ozrenom (Foto: Dinko Bažulić)

Od gostiju na pozornici se Aljoši u „Od svjetla i ptica“ pridružio kolega i prijatelj Ivan Dečak iz Vatre i kasnije gitarist Vatre Rober Kelemen dok je bez-njega-ne-može-ništa-proći Stipe Mađor, trubač Hladnog piva bio nezaobilazan i u ovoj situaciji, prvo u „Da li me voli“ i na kraju u „Iste cipele“. Kraj službenog dijela okončala je originalna postava grupe s Ozrenom Ratkovićem na bas gitari i pjesmom „Loš (treća)“, dok je posljednju grupnu ekstazu dvosatnog koncerta predstavljala „Žene su lijepe kad plaču“.

I publika i bend su tako dobili legendarni posljednji koncert.

Ramirez je postao dio domaće glazbene prošlosti.

Ili je taj zaključak ishitren?

Saznajte više:

Odlazak izuzetne grupe koju nitko nije slušao

Ramirez ‘Svijet je lijep’ – gdje je nestao pjesnik?

Ramirez – Oni se kao vole?

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X