Martina Miholić privlači pažnju javnosti svojim radovima u Velikoj Britaniji i ovdje, predstavila je nedavno u galeriji Karas “Ambiciozne igračke”, a u srijedu 17. prosinca pod krilom Artomata u HDLU angažirala se i organizirala zagrebačku ediciju naslovljenu “Artist Speed Dating” što bi u prijevodu bili sastaci na brzaka s umjetnicima ili blitz razgovori s umjetnicma, pa i brzinski spojevi s umjetnicima.
Da li je izvedivo, sama si sve koordinirala?
Martina Miholić: Moralo je biti jer sam stvarno sama to sve morala napraviti. Stvarno sam zadovoljna s emocijom i percepcijom drugih, kako su prihvatili tu formu, način na koji su se pripremili. Iako sam na samom događaju ja sama zvoncem davala ritam izmjenama sugovornika u pripremi stvarno su mi puno pomogle Sara Čičić, Ivana Čuljak i Tea Hatadi.
Podsjetila si me ovime na koncept koji je Marina Abramović postavila u Serpentine Galeriji ovog ljeta, 512 Hours, performans koji objedinjuje pisanje dnevnika i susrete s publikom i ništavilo.
Martina Miholić: Bila sam na tom perfrmansu s jednom poznanicom s kojom sam se igrom slučaja našla u gradu i kako smo bile u blizini Hyde parka sam ju odvela do te stvano divne galerije. Ona je bila u Londonu povodom svog znanstvenog istraživanja, uglavnom to je tako jedna bizarna anegdota što se nama dogodilo tamo, doslovno smo ušle i izašle. Čim smo ušle dobile smo slušalice koje potpuno izoliraju zvukove, prostor je sav u bijelom, a odsustvo zvuka daje podvodni efekt, uglavnom bilo je tamo dosta asistenata pa Marinu nisam ni vidjela, ali pogled te žene govorio je: “bježimo”, ta situacija je bila totalno izvan njene kontrole pa smo ubrzo otišle…
Zapravo razgovaramo niti punih 24 sata nakon događaja, kakav je tvoj dojam i kuda se dalje to sve sada kreće?
Martina Miholić: Od kolega sam dobila jako pozitivne reacije jer su mi do kraja jučerašnjeg dana stvarno ponudili puno zanimljivih ideja, od toga da bi bilo dobro interno na relaciji kustosi-autori ili autori-autori napraviti sastanke, do reakcije Mirjane Vodopije koja je rekla kako bi sebe voljela vidjeti nakon maratonskog brzog sastančenja koje bi ukupno trajalo nekih pet sati. Kakav bi taj već stoti petominutni razgovor bio, vjerojatno najbolji, svakako najmanje inhibiran, neke maske bi definitivno pale. Sada i mene kopka kako bi ljudi izdražali taj maraton. Doduše, forma jest pomalo kao Big Brother, zadano je mjesto i trajanje razgovora. Naravno dosta su ljudi to petominutno ograničenje kršili, ali i to je bilo sasvim prihvatljivo. Bilo je i reakcije u smislu, kada bi Martina izašla i zatvorila vrata iza sebe, bilo bi zanimljivo promatrati kako bi se ljudi grupirali, a sigurno bi.
Dobila sam ponudu preko Fb-a kako bi se na temelju ideje mogla napraviti aplikacija. Najdraže mi je kad sam čula da su kometnari kasnije po gradu bili, kako nije bilo namiještanja. Ljudi su vjerojatno očekivali kako će sve biti inscenrano unaprjed tko će s kim razgovarati…
Stvarno ovo sve doživljavam kao socijalni eksperiment i zapravo ne znam u kojem će se smjeru odvijati dalje. Još neko vrijeme sam u Zagrebu i treba mi to vrijeme da mi se kako se to kaže sve slegne, da se razviju ti daljnji koraci. Nije da ne marim nemarno za neke greške koje su bile, ali su mi one simatične, ti momenti spontanosti su bili zanimljivi i sve u svemu sam jako zadovoljna.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
