Iako nastavak Snyderove franšize ne nudi ni kvalitetnu bezbrižnu zabavu, niti je mudar subverzivni uradak o kapitalističko-konzumerističkom žrvnju današnjice, ipak daje odgovor na bizarno pitanje: Što bi bilo da je Ed Wood živ i da mu je netko odlučio dati 160 milijuna dolara na raspolaganje?
Mi filmofili smo čudna sorta krcata raznim bizarnim navikama koje se drugima možda doimaju neobično, ali su nama potpuno normalne. Jedni će cijeli film gledati razbijajući glavu otkud im taj glumac poznat, drugi će čim film završi krenuti kopati svaku triviju na IMDb-u ili pročitati sve moguće recenzije o tom uratku, tko zna možda i baš ovu. Neki će prije izlaska filma pročitati svaki intervju, teaser i trailer znajući gotovo cijelu radnju prije negoli se film uopće krenuo prikazivati dok će pojedini izbjegavati svaki i najmanji spoiler kloneći se promotivnog materijala kao političari imovinskih kartica. Postoje i neke dozlaboga iritantne navike nas ljubitelja sedme umjetnosti, kada recimo onaj pretenciozni frend ne može reći “da, znam taj film” već mora slavodobitno izgovoriti: “Naravno to je djelo Ericha Romhera iz 1969.“ ili još gore kada se imena filmova krenu izgovarati prema originalnom naslovu glumatajući veće poliglote i od Ive Sanadera pa se tako ne smije reći „Ljepotica dana“ već se „La Belle de jour“ mora izgovoriti senzualnošću Jacquesa Brela ili se „The Lives of Others“ mora izgovoriti „Das Leben der Anderen“ oštrinom i determiniranošću njemačkog vojnika koji ’42. kreće prema Lenjingradu, a pogled gnušanja suparnika na pub kvizu kada sam imao srama kao odgovor upisat „Wild Tales“ umjesto „Relatos salvajes“ mi je trajno ostao urezan u pamćenje.
Iako sigurno svatko od nas ima neki svoj čudan ritual, postoji jedan gotovo univerzalan običaj koji je vjerojatno i najmaligniji od svih, a to je princip da se započeti film mora pogledati do kraja, te me je upravo ovo načelo umalo koštalo zdravog razuma kada sam iz samo meni poznatih razloga odlučio pogledati “Rebel Moon – Part One: A Child of Fire“ do kraja, iako sam već nakon 15 minuta mogao zaključiti o kakvoj se paradi neukusa, kiča, samodopadnosti i antitalenta redatelja Zacka Snydera radi. A kada sam već nekako pogledao svih bolno dugih 2 i 15 minuta do kraja, onda sam iz tih istih mazohističkih razloga morao pogledati i nastavak “Rebel Moon – Part Two: The Scargiver”, još veći vatromet groznih dijaloga, papirnatih likova i, jasno, gomile slow motiona naspram kojega se prvi dio doima kao “Pravila igre,” oprostite, „La regle du jeu“ Jeana Renoira.
Nesretnici koji su, poput mene, pogledali prvi dio, mogu naslutiti o kakvoj je nekoherentnoj bljuvotini riječ, a za one koje nisu, radnju “Scargivera”, ili kako su to naši preveli “Zadavateljice ožiljaka”, gotovo je nemoguće objasniti, budući da je riječ o vrlo unikatnom hibridu šokantno infantilne, a opet sumanuto komplicirane fabule, ali hajdemo probati. Šestorica veličanstvenih probisvijeta se nakon što su porazili zlog admirala Atticusa Noblea (Ed Skrein) vrati na planet Velt uživati u jednostavnom težačkom životu ali naravno nije sve tako jednostavno kao što se čini te naši junaci neće tako lako osnovati svoj OPG. Snyder ingeniozno u jednom potezu, uništivši cijeli smisao prvog dijela, odluči oživiti dijaboličnog admirala nekakvim bizarnim postupkom koji krade malo od “Matrixa”, a malo od Croneberga, koji zločestiji nego ikad sa malim ožiljkom na prsima (glavna motivacijska okosnica čitavog filma) željan osvete nad Zadavateljicom Korom (Sofia Boutella) ubaci u warp 9 sa odredištem za Velt. Iako je riječ o najmoćnijoj floti u galaksiji koja može oživjeti mrtve u pet minuta, putovati kroz crvotočine i čitati tuđe misli, taj planet im je krucijalan zbog hrane jer, eto, sadnja je izgleda kompleksnija znanost od reanimacija i intergalaktičkih putovanja. S druge strane, naši seljaci, svjesni neminovne opasnosti koja im stiže, odluče se pripremati na jedini logičan način: obradit će što više zemlje, te će se tako obraniti od stotine tisuća vojnika jer… zato.
Slijede dva sata i pet minuta nevjerojatno ružnog lijeka protiv nesanice koji je dramaturški (iako teška srca uopće koristim tu riječ) podijeljen na dva dijela – prvih sat vremena ponovno gledate “Plodove zemlje” gdje se obrađuje tlo na sve moguće načine (svaki u slow motionu jasno) dok je drugih sat vremena rezervirano za CGI borbe između par zemljoradnika, koji se služeći ratnim taktikama kojih se ne bi posramio niti Ervin Rommel uspiju pobijediti zlo carstvo.
Iako “Rebel Moon – Part Two: The Scargiver” ne nudi ni kvalitetnu bezbrižnu zabavu, niti je mudar subverzivni uradak o kapitalističko – konzumerističkom žrvnju današnjice, ipak daje odgovor na bizarno pitanje: Što bi bilo da je Ed Wood živ i da mu je neki tulipan odlučio dati 160 milijuna dolara na raspolaganje? Zack Synder je upravo to, te je ovaj njegov najnoviji, ujedno i uvjerljivo najgori film moderni “Plan 9 from Outer Space”, djelo nevjerojatno netalentiranog redatelja koji je sebe i nekolicinu drugih uvjerio da je reinkarnacija Sergeja Ejzenštajna. Dok je kralj trasha Wood u gerilskim uvjetima zajedno sa permanentno drogiranim Belom Lugosijem za sitne do nikakve novce snimao svoje filmove, tražeći pare gdjegod je stigao čak i jednom uspjevši prevariti crkvu (podvig vrijedan divljenja), Snyder je pak sa svojom malom ali izuzetno vjernom vojskom fanova, tipova koji su mi manje jasni i od ljubitelja tripica, uspio oko sebe stvoriti kult ličnosti i dok je ekranizirajući puno talentiranije ljude od sebe, ponajprije Alana Moorea, uspio sakriti svoje limite, sada prepušten samom sebi uz potpunu autorsku slobodu i brutalan budžet, na vidjelo izlaze svi njegovi nedostatci ponajprije u pripovjedačkom aspektu.
Iako je izdvojiti najgore scene u filmu kao pronaći najpijaniju osobu na Norijadi – previše budalaštine na jednom mjestu – dvije sekvence ipak u tom moru profanacije za sva osjetila ipak iskaču. Prva je neka svemirska verzija Martovskih ida gdje čovjek sa najružnijom bradom u čitavoj galaksiji Balisarius odluči ubiti kralja Reginalnda tako što ga pozove u nekakvu prostoriju, te trojici random likova odluči staviti krpe na glavu i violine u ruke koje što je kraljevo pogubljenje bliže bivaju sve glasnije i dramatičnije. Druga je festival ekspozicije gdje se svi junaci prije odlučujuće bitke skupe na jednom mjestu i svatko pripovijeda svoj razlog zašto je ovdje, te tu ipak dolazi do najveće karakterne progresije u čitavom filmu – ispostavi se da pijanac Titus (Djimon Hounsu) više ne cuga, nasumični ženski samuraj ipak zna pričati, dok se posebno mora pohvaliti razvoj svemirskog Princa od Perzije Taraka koji je konačno odlučio obući majicu. Ima toga naravno još, 10 minuta filma posvećeno je poklanjanju ručno izrađenih ručnika koji izgledaju kao da ih se kod nas po rivi za vrijeme sezone hoće uvaliti turistima ili slow motion scena gdje, zamislite, čovjek iz bačve puni bocu vode, scena koja doista oduzima dah.
Glumački riječ je o klasičnoj filmskoj verziji kokoši i jajeta, točnije, pitanje je gdje prestaju grozomorni dijalozi, a počinje antitalent svih okupljenih. Sofia Boutella je zahvaljujući svom egzotičnom izgledu i plesnom zaleđu bila izrazito efektna u “Kignsmanu” i “Mumiji”, međutim kad je kao ovdje prepuštena nositi čitav film, jasno je ogoljen i izložen njezin vrlo limitirani glumački raspon, te je ovime vrlo očito zašto je svih ovih godina u Hollywoodu bila svedena na epizodisticu. Iako je sigurno mislila da će je ovaj film trasirati prema glumačkom nebu, nakon njega može biti sretna ako dobije angažman u reklami za Taco Bell. Nisu niti ostali ništa bolji izgovaraju rečenice poput “ti si kao planina, snažan i nepomičan”, dok izgleda kao da je jedino Ed Skrein svjestan u čemu se nalazi te glumi svog negativca sa zabavnom dozom campa, kao da ga uopće nije briga.
Iako sam počinjući gledati drugi dio “Rebel Moona” naivno pomislio da je to kraj, vrlo otvoreni završetak filma daje nagovijestiti da Snyder ima još planova za svoj nakaradni univerzum, a te su zlokobne sumnje potvrđene nedugo nakon premijere kad je naš dragi Zack najavio da planira ukupno šest filmova (!!) za svoju franšizu. Iako je bolje da umre selo nego običaji, odgovorno obećavam samome sebi da ovo nijee samo zadnji film o buntovnom mjesecu koji ću ikada pogledati, već i zadnji Snyderov film kojega ću iz znatiželje početi gledati jer, avaj, onda bih ga morao i završiti. Ne dao Bog većeg zla.
Ocjena: 0/10
(Netflix, 2024.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
