Jedan od najvećih genija jazz glazbe i jedan od najgorih televizijskih voditelja u urnebesno nelagodnom intervjuu na samom kraju šezdesetih.
Jučer je u popodnevnim satima u zagrebačkoj Kinoteci prikazan dokumentarni film francusko-senegalskog redatelja Alaina Gomisa “Rewind & Play” sastavljen od neiskorištenih snimaka iz prosinca 1969. kada je briljantni američki jazz skladatelj i pijanist Thelonious Monk završio svoju europsku turneju u glavnom gradu Francuske i gostovao u bizarnoj televizijskoj emisiji koju je vodio vjerojatno najgori voditelj na svijetu, Monkov kolega po instrumentu Henri Renaud.
Ovaj glazbeni film (koji je premijerno prikazan početkom godine na Berlinaleu) u trajanju od svega 65 minuta počinje scenama Monkovog dolaska u Francusku u pratnji supruge Nellie, a zatim ga susrećemo na nekakvom domjenku gdje se osjeća nelagodno, vodi kratak razgovor o tvrdo kuhanim jajima i gladi psića. Monk ne djeluje kao da se osjeća pretjerano lagodno u ovom okruženju, djeluje možda i blago pripito, ali sve je to tek blaga uvertira za pakao koji će uslijediti na snimanju emisije “Jazz Portrait” koje ćemo pratiti u nastavku filma.
Sve počinje prilično bezazleno dok Monk trati vrijeme opušteno improvizirajući na klaviru u televizijskom studiju dok ekipa se ekipa oko njega priprema za snimanje. A zatim na scenu stupa Renaud, nepripremljen, a pompozan sa svojim prizemnim pitanjima i nizom početničkih grešaka koja će intervju koji slijedi učiniti praktički neiskoristivim.
Prvo će pokušati natjerati Monka da govori o svojoj supruzi nakon što odsvira njoj posvećenu skladbu “Crepuscule with Nellie”, no muzičar ne zagriza mamac i odgovara lakonski da mu je ona žena i majka njegove djece. Zatim gledateljima na francuskom ispriča priču kako je Monk držao koncertni klavir u kuhinji jer drugdje u stanu nije bilo mjesta, pa mu postavi pitanje zašto je držao klavir u kuhinji. “Jer drugdje nije bilo mjesta,” odgovara Monk. Još jedan promašaj domaćina.
Kada pokuša pokrenuti razgovor o tome je li na prvom Monkovom gostovanju u Francuskoj njegova glazba bila previše avangardna za europsku publiku, Renaud napokon dobiva odgovor u više rečenica, ali ne onaj koji je htio čuti. Naime, Monk se žali kako mu organizatori nisu ugovorili prateći sastav pa je morao sam unajmiti glazbenike i platiti ih iz vlastitog džepa, pa je na kraju zaradio manje od ljudi koje je angažirao. “Izbrišimo ovo,” sugerira Renaud režiji jer se ne želi zamjeriti ljudima koji su tada organizirali koncert.
Veći dio filma tako gledamo Monka koji se muči i pristojno smješka dok pokušava čim prije ovu tragikomediju od intervjua privesti kraju, da bi u drugom dijelu filma odahnuo zajedno s publikom jer tada radi ono što najviše voli – svira. Nema mnogo pijanista koje je toliki užitak gledati kako prstima prebiru po tipkama. Stopala mu plešu, obilno se znoji pred svjetlima kamere, a njegova glazba vođena nekom samo njemu pronicljivom logikom razlijeva se ljekovito nakon mučnog intervjua koji joj je prethodio.
Monk svira balade, no ni to nije po volji njegovog domaćina. On traži još jednu pjesmu srednjeg tempa. “Još to i onda sam gotov?”, pita Monk. Kad napokon ispuni i tu želju voditelju, gledatelji će odahnuti zajedno s njim. Dovoljno se, jadan, namučio.
Ocjena: 7/10
(Sphere Films/Andolfi, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
