Umjesto standardne najave za večerašnji koncert Red Hot Chili Peppersa, ekskluzivno vam donosimo uvodne odlomke knjige Jeffa Aptera ‘Fornication’, odlične biografije benda koju je ovih dana na hrvatsko tržište plasirao Dallas Records.
Većina stanovnika Los Angelesa ima vlastiti automobil, a oni koji koriste javni prijevoz znaju da je autobusom broj 217 vrlo kratka vožnja do Gimnazije Fairfax . Stajat će vas manje od 2 dolara. U autobus se ukrcavate na Bulevaru Hollywood, u pravcu zapada. Autobus se prestrojava lijevo na Fairfaxu, pa skreće prema jugu. Najbolje se iskrcati na Melroseu, jer se škola – poznata i pod nazivom “Fax City” – nalazi na samom uglu Melrousa i Fairfaxa. Oko milju je u pravcu zapada udaljena od La Bree, mjesta misterioznih katranskih rupa – gdje naslage asfalta dokazuju – unatoč tomu što vas današnji moderni Hollywood može navesti da mislite drugačije – kako je život ovdje postojao i prije nego što je izmišljena liposukcija. (Zapravo, unatrag 8 do 40.000 godina.) Gimnazija Fairfax nalazi se oko 2 milje južno od Bulevara Hollywood; u blizini TV centra CB5 i poznate tržnice.
Koliko god Fairfax, bivša, zapravo, umjetnička srednja škola, može danas s ulične strane izgledati sasvim bezazleno, ona bi lako mogla biti srednja škola rock’n’rolla o kakvoj su newyorški pankeri, grupa The Ramones, sanjali u svojoj himni iz 1979. godine. Legendarni filmski producent Roger Corman imao je isti san u svom filmu “Rock’n’roll High School” koji je Ramonese učinio zvijezdama. Slash, koji je u osamdesetim i ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća bio gitarist Guns N’Rosesa, prepoznatljiv po svojoj ogromnoj kosi, maturirao je na Gimnaziji Fairfax. Brat i sestra Jermaine i Marlon iz grupe Jackson Five također su bili učenici te škole. A ako vam školska gimnastička dvorana djeluje užasno poznato, to je zbog toga je je u njoj snimljen videospot za Nirvanin “Smells Like Teen Spirit”, pjesmu koja je 1992. godine srušila zid prema alternativi. Međutim, isječci sa zgodnim navijačicama nisu iz škole Fairfax; oni su umetnuti naknadno.
Puno godina prije nego što su Slash, Jacksonsi, Nirvana i osnivači Red Hot Chilli Peppersa kročili u dvorane Gimanzije Fairfax, krajolik je na tom mjestu bio sasvim drugačiji. U vrijeme kad su se 1977. u Gimnaziju Fairfax upisali Anthony Kiedis, Michael Balzary – Flea, Jack Irons i Hillel Slovak, u školi je bilo oko 40 posto bijelaca, a kampus više nije bio tako kreativno plodno tlo kao tijekom prethodna tri desetljeća.
(…)
U isto do vrijeme došlo je do ”tutnjave” u glazbenom podzemlju – heroji iz predgrađa poput Kissa (ili Grand Funk Railroadsa – momaka iz rodnog Kiedisovog Michigana) ubrzo su postali dinosauri – jednostavno su nestajali. Ljudi su počeli pričati o funku, glazbi koja je zvučala ranjivo poput otvorene rane. Nešto u vezi s tim “prvobitnim “ zvukom stvaralo je savršen smisao, jer sredinom sedamdesetih, glazbene top ljestvice – osobito u SAD-u i Velikoj Britaniji – bile su tužno i pusto mjesto za svakoga u potrazi za južnjačkom glazbom. U Velikoj Britanji posteri švedskih glazbenika pod imenom Abba nalazili su se na najistaknutijim mjestima; nešto takvo nije viđeno od vremena uspona grupe The Beatles. Bivši član grupe Starsky and Hutch, muškarčina Shaun Cassidy pjevao je “Don’t Give Up On Us Baby”; Leo Sayer, Andy Gibb, Barry Manilow i Shaun Cassidy bili su loše odjeveni, držali su se tog laganog stila, bolesno–sladunjavog laskajućeg popa. Glazbenici poput grupe Boney M donijeli su europski pop. Obučeni u cvjetni uzorak, visoko harmonizirani grupa Bee Gees, kao i cijeli fenomen “Groznice subotnje večeri”, bili su tek neki od zaokreta glazbenog ogledala u budućnosti.
Kao što je bio slučaj i s rock’n’rollom sredinom sedamdesetih, izgledalo je kao da je taj lagani stil postao nova “glazbena glasnost”. Prog rock, oblik koji su obožavali Genesis, Emerson, Lake and Palmer i Yes, gubio je svoju privlačnost. Bombastični “teški metal” grupa Led Zepelin, Black Sabath i Deep purple bio je također u opadanju. Veliki radnik Peter Frampton bio je novi zlatokosi momak, dok su neki poput grupe The Eagles sa Zapadne obale svirali i uskladili svoj put na glazbene ljestvice. Izgledalo je da samo David Bowie nudi održivu alternativu, ali je njegov stil bio razočarenje za čistokrvne američke rokere. Pojava punk-rocka bila je i neizbježnost i potreba. Bilo je potrebno nešto što će hitno isprati svu tu kokainom zamućenu bljutavost.
Punk se počeo svirati na američkoj Zapadnoj obali, upravo kad su Kiedis, Balzary, Slovak i Irons bili pred upisom u Gimnaziju Fairfax. Radio emisija Rodneya Bingenheimera “Rodney na ROQ” bila je na programu losanđeleskog KROQ –FM-a do kraja 1976; u to vrijeme on je učestalo puštao glazbu bendova poput The Ramones, Sex Pistols i The Clash. Iako svi ti izvođači nisu do tog trenutka imali ploču snimljenu u SAD-u, diskografska kuća “Bomb Records” iz LA-a opskrbila se uvoznim “singlicama” (na 45 okretaja), oblijepila zidove posterima na kojima su bile zvijezde punka: Johnny Rotten, Sid Vicious, Joe Strummer i drugi.
(…)
Takva scena bila je kao stvorena za buntovnika s hedonističkom crtom kakav je bio Anthony Kiedis . Ali bio je tu i taj novi zvuk koji je dolazio iz New Yorka; zvao se “hip–hop” ili “rap”. (Ovi se termini mogu koristiti u istom značenju, iako se hip-hop koristi kao definicija nekih elemenata rap kulture, kao što su: ulična odjeća, breakdancing, crtanje grafita, skate, jednako kao i za sam glazbeni izričaj.) A s obzirom da je Amerika tada bila pod utjecajem glumca B-kategorije Ronalda Reagana, rap je dobio priliku progovoriti o propustima sustava na način na koji punk baš i nije uspio na toj strani Atlantika. Visoko politizirani The Clash možda i jesu bili zvijezde u SAD-u, ali njihova glazba bila je zapravo kritika ‘Tačerizma’ i britanskog društvenog uređenja, što je otuđenim američkim tinejdžerima bila velika nepoznanica.
Za Anthonya Kiedisa, rap glazba bila je otkriće. Pomogla mu je da shvati kako tehnika nije nužno sve. Postao je čvrsto uvjeren ‘da može napraviti nešto glazbeno i da nije Marvin Gaye’. A kada je u ranim osamdesetima uživo pogledao Grandmaster Flash & The Furious Five, Kiedis je vjerovao da je vidio svoju budućnost.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
