Šefildski soul kantautor na novom albumu ne otvara nikakve nove glazbene obrasce u odnosu na svoj dosadašnji korpus, ali upravo na taj način dokazuje da su njegove pjesme najbolje kad se drži okvira i muzičkih rukavaca koje je usavršio još tamo prije dvadeset godina.
Nakon što je u drugoj polovici prvog desetljeća novoga stoljeća u svega četiri godine ispalio ono što će se danas smatrati njegovom klasičnom trilogijom, apsolutno remek-djelo “Coles Corner” i njegove albume nasljednike “Lady’s Bridge” i “Truelove’s Gutter”, Richard Hawley kao da je počeo pomalo pritiskati kočnicu, a pauza između njegovih studijskih izdanja bila je sa svakim sljedećim godinu dana duža.
“Standing at the Sky’s Edge” na kojem se poigrao psihodeličnim rockom nadahnut će i nadjenuti ime predstavi s njegovom glazbom koju će Daily Express proglasiti najboljim modernim britanskim mjuziklom, dok će uistinu lijep “Hollow Meadows” označiti povratak baladerskom stilu, a naredni “Further” će se pokazati zaboravljivom pločom bržeg ritma koja je ujedno vjerojatno i najslabija točka njegove cijele karijere.
U tom smislu njegov najnoviji album “In This City They Call You Love” svakako označava povratak u formu miješajući zvuke koji sežu od vintage rocka do atmosferičnih laganica otpjevanih orbisonovskim baršunom u glasu. Osim toga, već nakon svega par slušanja postaje jasno da je u pitanju i vjerojatno najbolji Hawleyjev album od na početku spomenute “klasične trilogije”, a možda čak i još od davne 2005. i “Coles Corner”.
Album otvara nešto mračniji najavni singl albuma “Two for His Heels” koji karakterizira retro surferski rif i twangy gitara u stilu Duanea Eddyja, dok se na nju u više manje istom midtempu naslanja “Have Love”, jedna od najboljih pjesama s albuma koja unatoč svojem, uvjetno rečeno, hit potencijalu nije dobila status singla. Ta je čast pripala dvjema narednim pjesmama od kojih je prva, “Prism in Jeans”, tipičan primjer neodoljivih melodija starinskoga popa šezdesetih kakve Hawleyja privlače od početka karijere uz dodatni dašak prpošnoga stila Burta Bacharacha, dok bi “Heavy Rain” bez problema mogla naći mjesto na albumima poput “Coles Corner” i “Lady’s Bridge” sa svojom bujnom orkestracijom i osjećajem čežnje koji je cijelu prožima.
Prvu stranu albuma zatvaraju minimalistična “People” čiji su stihovi nadahnuli podugačko ime ploče te “Hear That Lonesome Whistle Blow”. Potonja nije obrada slično nazvanog country i honky tonk klasika velikoga Hanka Williamsa, ali svakako odaje počast i samome Hanku kao jednom od najcijenijih američkih kantautora, ali i cijeloj country tradiciji odsvirana na akustičnoj gitari i otpjevana u kaubojskom stilu koji i nije neka nepoznanica za Hawleyja.
Drugu stranu otvaraju duboke teme, prvo “Deep Space”, a zatim i “Deep Waters”. Prva je ujedno i najbrži i najžešći broj na albumu, nabrajalica koja kombinira prepoznatljive rock motive sa nekom suvremenom verzijom psihodeličnoga folka, dok je druga još jedan povratak u akustične okvire koji savršeno u prvi plan gura Hawleyjev vokal koji se pokazuje kao njegovo najsnažnije oružje tijekom cijelog albuma, a pogotovo u kompozicijama sporijega ritma.
Takvih momenata će do kraja ploče biti još nekoliko, počevši s “I’ll Never Get Over Over You”, kao i “Do I Really Need to Know?” koja ritam bossa nove kombinira s muškim pratećim vokalima u duhu shoop shoop popa šezdesetih i tekstom o čovjeku koji se opija dok razmišlja o tome što radi njegova draga. Album je mogao završiti i s “When the Lights Go Out” koja kao da je krojena da postane finalnom pjesmom albuma, ali Hawley uspijeva na ploču i ugurati i svojevrsnu kodu u obliku utišane “‘Tis Night” koja djeluje poput bliske rođakinje vječnog klasika “Blue Moon”.
“In This City They Call You Love” možda ne otvara nikakve nove glazbene obrasce u odnosu na Hawleyjev dosadašnji korpus, ali upravo na taj način dokazuje da su njegove pjesme najbolje kad se drži tih okvira i muzičkih rukavaca koje je usavršio još tamo prije dvadeset godina. Osim što nema ni jednu slabiju točku, ovo je ujedno i album na kojemu je bivši gitarist Pulpa isporučio i neke od svojih najboljih skladbi u posljednja dva desetljeća i kao takav zaslužuje da se piše istaknutim fonom u knjizi njegove karijere.
Ocjena: 8/10
(BMG Rights Management (UK) Limited, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
