Izbjeglička kriza i dalje traje i dobiva nove dimenzije, a o tome kako je bilo na terenu, točnije u slovenskom mjestu Rigonce, možete saznati iz dnevnika Luke Nenada Juranića, čovjeka koji je u tom, po njegovim riječima, paklu, provodio dane pomažući iscrpljenim ljudima. Njegov dnevnik s terena objavljen je za Radio Slobodna Evropa koji uz dopuštenje objavljujemo u cijelosti.
Luka Nenad Juranić iz Zagreba, spiker, menadžer u marketingu, muzičar, promotor, osnivač najveće top liste urbane glazbe u exYu regiji, vlasnik event management agencije, supokretač AYS inicijative, neformalna inicijativa građana pokrenute s ciljem zbrinjavanja velikog broja izbjeglica koje prolaze kroz Hrvatsku, ali se naša djelatnost proteže i na ostale zemlje tzv. balkanske rute.
Kako kaže, u prekrasnom braku s Lejlom koja je glavni “krivac” cijele AYS inicijative. Ova je inicijativa započela s radom krajem osmog mjeseca 2015, a danas raspolažu s prihvatnim centrom za donacije, nekoliko skladišta, opremom za rad na terenu kao i onim najvažnijim, desetinama volontera koji bespoštedno rade na cijelom procesu od donatora do izbjeglica.
Subota, 24.10.
Trenutno pokrivamo hrvatsko – slovensku granicu, nakon što smo tjednima bili u Slavoniji na granici sa Srbijom, u Tovarniku i Bapskoj. Od tamo smo se povukli nakon što je uspostavljena nova regulacija kojom se izbjeglice dočekuju autobusima na samoj granici tj. direktno prelaze iz autobusa u Srbiji u autobuse u Hrvatskoj.
Inače smo u Slavoniji imali odlične odnose s policijom koja je pomagala da zbrinemo tu nepreglednu kolonu napaćenih ljudi. Ondje smo uspostavili prisne kontakte sa internacionalnim timovima, pogotovo timom kuhara iz Švedske što se pokazalo ključnim za daljnju koordinaciju na cijeloj izbjegličkoj ruti, jer smo bili sposobni sagledati što se događa u drugim zemljama.
Naime, cijela situacija ne može se promatrati lokalno, jer izbjeglice ne prestaju postojati kad prođu granicu. Jako je važno znati iz kakve situacije dolaze te što će ih dočekati nakon što odu, jer tek tako možemo ispravno postupiti i pripremiti ih na ono što ih čeka. Naime, kad izađu iz Hrvatske u Ključu Brdovečkom dolaze u Rigonce u Sloveniji gdje čekaju cijelu noć na otvorenom i temperaturama oko nule. Ukoliko im niste dali prostirke na koje mogu leći, deke, vreće za spavanje, šatore, toplu odjeću i obuću, ostavljate ih na milost i nemilost hladnoći i umoru. Nama je s naše strane teško to adekvatno odraditi, jer se žuri s njihovim izlaskom iz zemlje pa sve moramo raditi u hodu, bez zadržavanja.
ako nam je zabranjeno, tijekom noći prelazimo granicu i ulazimo u Sloveniju. Pomažemo iscrpljenima, osobama s invaliditetom, trudnicama, majkama koje nose djecu na putu od željezničke stanice pa sve do prihvatnog centra u Sloveniji, nekih dva kilometara.
Rigonce je pakao na Zemlji. Donosimo ljudima drva, pokrivamo ih. Sjećam se jako dobro majke, same s troje djece koja ne zna kako da ih ugrije, djevojčice od 13 godina koja je sama krenula na put, čovjeka koji leži na zemlji i povraća, mirisa spaljene plastike od boca koje pale kako bi se barem malo ugrijali. Vojska u punoj ratnoj spremi s dugim cijevima, oklopna vozila, helikopteri, policija s psima… Rigonce, pakao na Zemlji. Europa 21. stoljeća.
Nedjelja, 25.10.
Iako znamo koliko je važno da se izbjeglice utople prije dolaska u Rigonce, zabranjeno nam je dijeliti bilo kakvu robu, jer to usporava protok ljudi. Nije nam jasno zašto je važnije da iz zemlje izađu u roku 30 minuta nego da ih dobro pripremimo na ono što ih čeka, pogotovo kad znamo da će samo par stotina metara dalje čekati cijelu noć, odnosno barem šest sati, ali zabrana ostaje.
U isto vrijeme u Rigoncima je zabranjeno dijeljenje hrane, ali se smije dijeliti roba. Ne razumijemo zašto se malo zabranjuje jedno, malo drugo i tržimo otvoreni dijalog sa institucijama i državnim tijelima kako bismo im prenijeli naša iskustva i spoznaje. Naša je želja imati odličnu suradnju sa državnim institucijama jer smatramo kako je naša uloga pomoći svojim entuzijazmom i fleksibilnošću na početku, a kasnije država treba preuzeti brigu, jer mi kao volonteri ne možemo izdržati dugotrajne, nevjerojatne napore. Tako nije nikakvo čudo da se na terenu uopće ne spava danima, ali jednostavno ne možete otići. Uvijek imate još nešto za obaviti i tako u nedogled.
U isto vrijeme ljudi koji koordiniraju cijelu priču iz Zagreba obavljaju dnevno preko 400 telefonskih poziva te “vise” danonoćno na Fejsu, dok drugi crnče u skladištima i prenose tone i tone robe. Svi su izgubili private živote i riskiraju otkaze, bankrote, obiteljske razmirice, nerazumijevanje okoline.
Ponedjeljak, 26.10.
Situacija na terenu je ista. Rijeke ljudi prolaze, a mi im pomažemo koliko možemo. Preko tjedna je veći problem organizirati volontere jer ljudi rade. Zato uvodimo aplikativnu podršku gdje se ljudi sami prijavljuju do određene kvote. Ne želimo da vikendom na terenu imamo previše ljudi, a preko tjedna premalo. Za sada funkcionira, besprijekorno. Policija dolazi u provjeru naše efikasnosti na terenu. Zanima ih i dalje, da li usporavamo protok ljudi na izlasku iz zemlje.
Pokazna vježba je prošla izvrsno, te imamo dozvolu da i dalje radimo. Izbjeglice opskrbljujemo u hodu hranom i pićem, a potajice i robom, jer ne možemo gledati bosu djecu, odnosno u sandalicama za plažu, bez čarapa. Svakim danom zaprimamo sve više poziva ljudi iz cijelog svijeta koji su organizirali prikupljanje donacija i žele nam to poslati. Morat ćemo određeni broj ljudi posvetiti samo tom zadatku. Dalje>>