Robbie Williams ‘Swing Both Ways’ – najbolji kad swinga

Od prvih swingerskih obrada kompliranih u odličan ‘Swing When You’re Winning’ gdje je iznenadio jednom sinatraškom dimenzijom prošlo je puno desetljeće do nasljednika. Neočekivano, ipak nimalo pretenciozno kao kod Beyonce ili Justina Timberlakea, za sam kraj godine i adventsko vrijeme ispušta swingersku poslasticu bez prethodnih medijskih najava.

Robbie Williams 'Swing Both Ways'

Kada je prije nešto više od godinu dana objavio deveti studijski album „Take the Crown“, britanski je pop pjevač odlučio pokoriti Europu fantastičnom turnejom satkanom od najvećih hitova, unatoč činjenici da je ona nakon godina koncertne apstinencije trebala promovirati novonastale uspješnice. One se nisu mogle mjeriti s ranijim radom, ali premda osrednje uspješan, album i odgovarajuća mu povratnička era nisu dali naslutiti da će Williams objaviti novi, a kamoli swing album.

Od prvih swingerskih obrada kompliranih u odličan „Swing When You’re Winning“ gdje je iznenadio jednom sinatraškom dimenzijom prošlo je puno desetljeće do nasljednika. Neočekivano, ipak nimalo pretenciozno kao kod Beyonce ili Justina Timberlakea, za sam kraj godine i adventsko vrijeme ispušta swingersku poslasticu bez prethodnih medijskih najava. Ovoga puta iz autorskog pera u swing upisuje polovicu tekstova, dok drugu polovicu starih klasika obrađuje na svoj uobičajeno osebujan i campy način. Swing a la Robbie! No Robbie ne voli zajahati ovu ljuljačku sam, nego to voli činiti u zanimljivim parovima i kombinacija koje nadgleda vjerno, a opet dovoljno eksperimentima sklono oko Guya Chambersa kao životnog mu glazbenog partnera uz kojeg je satkao većinu svojih hitova koje smo zadnjeg kolovoza u Zagrebu sinkronizirano s njim pjevušili.

Chambers-Williams skladali su uvodnu i prodornu „Shine My Shoes“ s jasnom najavu igre u trinaest točaka u kojoj je glavno pravilo prepustiti se i zaigrati se u paru dok limeni i puhački instrumentarij diktira ritmove za animaciju svih pregiba i zglobova na tijelu. No Williams nije uskogrudan, pa swing začinjava svojim najboljim pop začinom ne bi li zadovoljio ukus primarne mu publike. Miješanjem popa i swinga ne dobiva ćušpajz, nego šašavu i blesavu veselicu koja nakon balade posvećene kćeri uklizuje u trubački klasik iz „Knjige o džungli“ gdje uz Ollya Mursa – onog momka sličnog vokala Williamsovom što je Sintatrinim obradama zagrijavao Zagreb nakon ljetne oluje nad Maksimirom – pjeva pjesmu luckastog medvjeda Balooa i maloga Mowglija. Neočekivana obrada ni u kom trenutku ne biva djetinjasta, nego širi čudnu energiju pod stopalima kojoj će se tek najuočeniji oduprijeti. Zaigranost se tako kanalizira u obradi vlastitoga klasika i jednog od najboljih primjeraka iz Williamsovog kataloga. „Supreme“ postaje tako swingerska drama kojoj treba ispušni ventil i Williams ga pronalazi kod Rufusa Wainwrighta. Dvojac u naslovnoj pjesmi melodiozno provociraju glasine o seksualnosti koje je Robbie vrlo rado i vješto nosio u cijeloj karijeri. „Swing Both Ways“ tako subvertita sve i flambojantno šamara jezike sklone etiketama, pa tako uz osebujne trube par pjeva da se treba suočiti s time da je „Robbie pomalo gej“.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=TNASdyVnubs[/youtube]

Možda se i prebrzo iskupljuje u divno atmosferičnoj obradi evergreena „Dream a Little Dream of Me“ gdje mu pored uha pjevuši divna i donedavno usnula, nježna Lily Allen. Nakon Nata Kinga Colea, Doris Day, Deana Martina i crnačke dive Elle Fitzgerald, red da udahnu swing-pop notu došao je na ovaj duo kojem ne bi škodio (posebice u marketinškom smislu) kakav zajednički jazz-swing album. Lily mu tako bolje leži od iritantno bezlične Nicole Kidman od prije deset godina, kao i ‘kanadski Sinatra’ Michael Buble s kojim u swingerske cipele uskače u brodvejskoj „Soda Pop“ zaraznih orkestracija koje je obojio sraz teških baseva i visokih tonova truba, u što sve povremeno zagriza klavir pun staccata. Istu dinamičnu poetiku klasičnog astaireovskog mjuzikla prenosi u „Puttin’ On a Ritz“ gdje nadmašuje i sam original poigravanjem intonacijama i naglašavanjima, razbijanjem konvencije ritma u komplesno sučeljavanje melodijske linije i vokala.

Za kraj prilično energičnog i toplog albuma nakon redaljki originalnih ideja i unaprijeđenih obrada, Robbie zaključuje da je lakše swingati na pragu četrdesete u autoironičnoj i prilično satiričnoj „No One Likes a Pop Star“, nego li bivati uzornom pop-zvijezdom s naslovnice tabloida. A taj swing kojim se ruga na kraju nije uprt samo u artificijelne ideale pop-industrije, nego i u ideju swinga kao ekskluzivnog američkog stila, pa tako Robbie u toj swing-opereti nakon preuzimanja trona pruzima i pravo na britanski svingeraj.

Promjena violinskog ključa okreće i ključ za interpretaciju Robbiejevih malih provokacija i time swing koristi kao plašt koji zapravo otkriva i onu drugu stranu pjevača. „Swing Both Ways“ tako postaje jednim od najboljih izdanja diskografije čovjeka koji se džokerski smije i ruga američkim pandanima koji mu ne uspijevaju oteti tron.

Ocjena: 8/10

(Island/Universal Music, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X