U sklopu najavljene teme kojoj je cilj otkrivanje i upoznavanje s domaćim graditeljima glazbala, majstorima preinaka i custom glazbene opreme posjetili smo RBasic, gitarsku (g)radionicu Roberta Bašića čije ručno izrađene gitare sviraju mnogi poznati domaći glazbenici.
Zaputio sam se u Galgovo, mjesto na obroncima Samoborskog gorja s kojeg ‘puca’ pogled na Samobor, kako bih posjetio radionu RBasic u kojoj Robert Bašić gradi električne gitare po narudžbi. “Po čemu je inače poznato Galgovo?” Upitah ga neformalno. “Dobro pitanje, ali stvarno ne znam. Nisam nikad o tome razmišljao”, rekao mi je čak pomalo posramljeno, iako bio je nesvjesno u pravu, obzirom da sam i ja naknadnom pameću Googlea krenuo kratko istraživati i došao do najstarijeg podatka s imenom mjesta u Samoborskom listu iz 1914. godine u rubrici “Nazivlje općina i prebivališta”. A što se tiče recentnijih informacija, turističke recenzije mjesto hvale kao jednu u nizu oaza za život izvan urbanih sredina, ali dovoljno blizu istima za sve potrebe. I tu sam negdje stao s “istraživanjem”.
No za dobar broj gitarista i basista, to mjesto je poznato upravo po RBbasicu. Radiona u sklopu obiteljske kuće gdje Robert gradi gitare posjeduje sasvim dovoljno prostora za posvetiti se tom poslu, uz to je i super uredno obzirom na posao u kojem se obrađuje drvo. Moj dolazak smo pokušali tempirati tako da bude nakon isporuke novog CNC stroja koji je Robert naručio, ali kako to biva u tom poslu, čovjek se mora naoružati strpljenjem kad je dostava u pitanju, pa je odluka ipak pala da dođem prije.
Godine 2011. kao uvod u intervju, kolegica Jelena Svilar je napisala: „Robert Bašić, student zagrebačkog FER-a posvetio se zahtjevnom hobiju, a kako stvari za sada stoje, hobi se lako u dogledno vrijeme može pretvoriti u dobar posao“ i to je očigledno bilo proročanski. Dakle, kada se hobi pretvorio u posao?
Robert Bašić: Za početak veliki pozdrav Jeleni! To mi je bio jedan od prvih intervjua, a možda i prvi i svakako je zbog njega dosta ljudi čulo za mene. Hvala i njoj i cijelom Vašem portalu na podršci! Taj intervju je objavljen u rujnu 2011., a ja sam već u prosincu imao registriran obrt u kojem od tada radim. Od FER-a sam odustao jer mi nije bilo previše zanimljivo, a na kraju nisam ni upisao nešto drugo. Bilo je stvarno puno ljudi koji su imali povjerenja u mene da im izradim ili popravim instrumente tako da sam se ozbiljnije primio posla. Do 2017. sam uz to svirao i svadbe, a od tada su mi izrade i servis gitara jedini izvor prihoda i od toga trenutno živim.
Stvarno je dobar osjećaj kad ti dođe osoba koja ne može u trgovini naći to što želi, a ti joj to ispuniš, a nekad i premašiš očekivanja. Takvih ljudi ima više nego što sam u početku mislio.
Trenutno nadograđuješ radionu i nabavljaš novi CNC stroj, pa mi se čini suvišnim pitati kako ide posao, no obzirom da sam novinar ipak ću pitati: Kako ide posao?
Robert Bašić: Posao ide odlično! Uvijek imam nekoliko naručenih gitara za izradu, a uz to mi svakodnevno ljudi donose svoje instrumente na servise. Tu ima svega, od standardnih setupova i promjena pragova, do popravaka potrganih glava i vratova gitara. Ono što je meni najbitnije, ljudi su jako zadovoljni mojim radom i često se vraćaju. Neki od njih me znaju nazvati nekoliko dana nakon što preuzmu gitaru sa servisa samo da se zahvale i jave da je gitara puno bolja nego prije. Meni to jako puno znači i hvala im na tome!
Što se tiče radione, stalno ulažem u opremu i alat, a CNC stroj je definitivno najveća pojedinačna investicija do sada. Imao sam već jedan manji, ali sam ga brzo “prerastao” i treba mi ozbiljna stvar. Znam da je prvo logično pitanje “kako će onda nove gitare biti handmade?”, ali odgovor je jednostavan. Biti će malo manje handmade, ali će biti puno kvalitetnije. Mislim da se nitko neće žaliti ako su mu utori za pragove narezani sa preciznošću od stotinke milimetra. Isto tako mogu napraviti te utore da ne prolaze cijelom širinom fretboarda, nego da ostane oko 2 milimetra drveta sa svake strane. Fretboard tada izgleda kao da ima drveni binding i ne vide se sa strane dijelovi pragova koji su u drvetu, ali ono što je još bitnije, cijeli fretboard je puno čvršći, a krajnji rezultat je i čvršći vrat. Zvuči dobro, zar ne? To je samo jedan od primjera, ima ih puno.
Ne bih volio da to preraste u preveliki biznis gdje moram zaposliti još ljudi, super mi je dok sve radim sam.
Ali ono što stroj ne može napraviti je završna obrada. Taj dio i dalje radim ručno, strpljivo i detaljno. Posebno obraćam pažnju na oblik vrata i pragove. Vrat je dio koji najviše utječe na osjećaj instrumenta kod sviranja. Ima puno parametara koji ga definiraju: debljina, širina, sam oblik profila (C,D,V,U – nazvani su po slovima na koje vrat liči kada bi ga se prerezalo), radijus fretboarda, zaobljenost rubova fretboarda, vrsta laka (sjajni, mat, ulje, vosak…). Samo dok se nabroje detalji prođe dosta vremena, a ja svakom od njih moram posvetiti jako puno vremena da pogodim nečiji ukus. Kod pragova je najvažnija stvar da budu svi iste visine, da budu što bolje ispolirani i da rubovi budu ugodno zaobljeni da ne smetaju kod sviranja. Na sve gitare koje radim stavljam stainless steel pragove koji su puno trajniji u odnosu na standardne silver/nickel pragove, a i mogu se bolje ispolirati pa je ugodnije bendati žice i raditi vibrato.
Koliko je zahtjevno bilo napraviti brand i postati prepoznatljiv među glazbenicima?
Robert Bašić: Brand se razvio skoro u potpunosti organski, nisam se previše bavio marketingom, što je možda greška. S druge strane, htio sam si dati vremena prije nego što krenem s ozbiljnim marketingom. Htio sam što bolje naučiti posao, da gitare budu što kvalitetnije i da prije svega ja budem zadovoljan s njima, jer ipak sam si ja najveći kritičar. Ja sam sa svakom gitarom od početka do kraja i znam kod kojih detalja ima prostora za poboljšanje. Smatram da sam sada na jednoj jako visokoj razini, manje si prigovaram nego prije. U ovih 15 godina koliko se bavim izradom gitara, najveći dio ljudi koji mi dolaze su saznali za mene preko preporuke, eventualno preko društvenih mreža. Često me ljudi spominju u komentarima kada netko traži preporuku za servis gitare, a često me zovu i razni mediji za intervju. Sve to su pokazatelji da to što radim stoji na čvrstim temeljima. Idući korak je ozbiljniji marketing i dizanje svega na još veći nivo, a to onda svakako uključuje i izvoz, jer imam par gitara izvan Hrvatske, ali za sad je to jako mali dio. Ipak, ne bih volio da to preraste u preveliki biznis gdje moram zaposliti još ljudi, super mi je dok sve radim sam. Malo sam zastranio pa da odgovorim na postavljano pitanje: nije mi bilo teško jer sam krenuo jako mlad, bez velikih očekivanja. Kada sam radio prve gitare, to je bio samo hobi i postupno se pretvarao u posao, a brand se istom dinamikom paralelno razvijao.
Vjerujem da nije bilo nimalo lako, jer za konfekcijsku robu si preskup, za tragače za vintage instrumentima i kolekcionare vjerojatno ne pretjerano zanimljiv obzirom da oni traže stare originale, dakle tko od glazbenika ulazi u tvoju nišu?
Robert Bašić: Moja niša su ljudi koji znaju što žele od instrumenta. Što više podataka dobijem, to mi je lakše napraviti gitaru s kojom će osoba biti zadovoljna. Naravno da uvijek svojim iskustvom mogu pomoći oko nekih detalja, ali mi je jako teško raditi gitaru ako osoba ni sama ne zna što točno želi. Radio sam par gitara gdje su ljudi htjeli neke stvari koje meni osobno ne odgovaraju. Napravio sam sve po njihovim željama, pri tome sam se trudio da imam na umu zašto žele te stvari, recimo tanji vrat kod metalaca i „shreddera“, što nije moj stil, i sve je ispalo kako treba. Također se trudim u periodu prije početka izrade obratiti pozornost na gitare sličnog stila koje mi prođu kroz radionu. Tako sam u navedenom primjeru naučio nekoliko žešćih pjesama i probao ih odsvirati na gitarama s tanjim vratovima, sa takvim metalsko-shredderskim položajem ruke koji je meni kao nekome tko svira country/rock/blues neprirodan. Na taj način bolje razumijem što se očekuje od gitare koju radim, ali i nadograđujem sebe i kao gitarista i kao graditelja gitara. Stvarno je dobar osjećaj kad ti dođe osoba koja ne može u trgovini naći to što želi, a ti joj to ispuniš, a nekad i premašiš očekivanja. Takvih ljudi ima više nego što sam u početku mislio.
Radiš li i preinake po zahtjevima na poznatim modelima?
Robert Bašić: Naravno! Osim ranije spomenutih servisa, često ugrađujem dodatni pickup (najčešće dodatni Jazz Bass pickup na Precision basseve), stavljam dodatne switcheve za razne funkcije. U zadnje vrijeme dosta često skidam lak sa vrata i stavljam ulje i vosak jer ima dosta ljudi koji vole prirodan osjećaj drveta pod rukom. Ono što ne radim je refinish (skidanje laka i ponovno lakiranje) postojećih gitara. Za to baš nemam vremena, a i to je dio posla koji, osim što mi je najnaporniji, nije nimalo zdrav zbog količine prašine i para od lakova. Čak i uz svu zaštitnu opremu.
Vidim da surađuješ i s Aleksandrom Vrhovcem (Wizz Pickups) s kojim sam također pričao, vjerujem da je jako važno imati suradnje za svima koji su se specijalizirali za određeni dio opreme?
Robert Bašić: Da, stavio sam Aleksandrove Wizz pickupove na dosta gitara do sada. Stvarno su odlični i svi kojima sam ih preporučio i ugradio su, bez iznimke, bili prezadovoljni. Znamo se već dugo, od prvog dana kad sam otkrio forume preko kojih sam se i počeo zanimati za izradu gitara, to je bilo 2008. godine. Aleksandar radi stvarno odličan posao i skidam mu kapu! Svima koji čitaju ovaj članak, svakako neka bace oko i na njegov nedavni intervju za RDD!
Nekih ozbiljnijih suradnji u smislu ekskluzivnih ugovora i uske suradnje nemam. Imam dosta poznanstava i različitih izvora preko kojih mogu nabaviti određene stvari. Uz to imam dosta iskustva da znam koji dijelovi su bolji ili lošiji.
Kako je s nabavkom drveta za instrumente? Čujem da su u tom sektoru cijene za određene vrste otišle, kako se kaže, ‘u nebo’?
Robert Bašić: Nije samo drvo poskupilo, sve je skuplje nego prije, ali su i moje gitare skuplje nego prije. Bez obzira na to, i dalje su znatno jeftinije nego custom gitare u EU ili SAD-u. Nadam se da će nam se svima stvari malo pokrenuti i da će nam standard porasti tako da se to izjednači.
Koje modele posebno voliš graditi? Nekako sam stekao dojam pregledavajući RBasic Facebook da u posljednje vrijeme dominiraju razne Gibson Flying V inačice.
Robert Bašić: Da, u zadnje vrijeme je bilo dosta gitara u stilu Flying V-a ili Explorera. Tako su se stvari posložile, nekoliko sličnih narudžbi u kratko vrijeme. Osobno najviše sviram svog Strata iz 2009. Puno toga smo prošli skupa i stvarno mi odgovara, a Stratocasteri mi općenito stilski najviše odgovaraju. Kod izrada mi pak odgovara kad stalno radim nešto drugačije. Na većini gitara radim neki detalj koji prije nisam, ili neke stvari radim na drugačiji način. Također mi je super i kad napravim gitare koje izgledaju malo čudno, „pomaknuto“. To uvijek privuče pažnju. Nekome se svidi, nekome ne, ali najbitnije je da svi primijete da je gitara napravljena s puno ljubavi, pažnje i pozornosti na detalje.
Vidim da ti ni elektro akustične gitare nisu strane.
Robert Bašić: Nisu mi strane u smislu nekih servisa i naravno sviranja. U zadnje vrijeme sam imao dosta akustičnih svirki, to mi je stvarno gušt. Od servisa radim sve stvari koje su zajedničke njima i električnim gitarama: setupove, promjene i brušenja pragova, nutove itd. Ne radim stvari kao što su popravak potrganog tijela, to je posao za nekoga tko se bavi akustičnim instrumentima. Napravio još nisam nijednu, iako imam spreman materijal dobrih 6-7 godina. Nikako da pored svega ostalog uhvatim vremena i za to. Što se tiče zahtjevnosti izrade, izgleda mi teže, ali možda samo zato jer još nisam probao. Drugačiji je postupak u odnosu na električne gitare. Kod električnih se, osim kod hollow body gitara, iz daske izreže oblik tijela u kojem se onda rade rupe za elektroniku, vrat i ostale komponente, dok se kod akustičnih stranice debljine 2,5-3mm savijaju na paru da bi se dobio oblik tijela. Na rubove se lijepe razrezani kutni profili, koji su razrezani da bi bili savitljivi pa da se mogu saviti po obliku gitare, suprotno od mojih fretboardova, koji onda spajaju stranice sa prednjom i stražnjom stranom. To je najveća razlika, ali ima ih još puno, a sve to znači i drugačiji alat. Nadam se da će uskoro i moja prva akustična zasvirati.
Vidim da se posebnu pažnju pridaješ boji, vizualnim uzorcima i motivima na instrumentima, dakle bitan je i taj likovno estetski moment. U prvom intervjuu iz 2011. si rekao kako je upravo bojanje i lakiranje posebno i veliko poglavlje u gradnji. Koliko si se usavršavao u tom segmentu?
Robert Bašić: Već sam rekao da mi je lakiranje najnaporniji dio izrade. To je užasno dug proces i puno kompliciraniji nego što ljudi misle. Prvo treba dobro pripremiti površine. To znači da treba izbrusiti sve tragove glodala, turpija ili bilo kojeg drugog alata kojim je drvo bilo obrađivano. Prvo grubljim brusnim papirima, pa finijima da se maknu ogrebotine od grubljih. Ovisno o vrsti drveta, taj dio može trajati dugo ili jako dugo. Nakon toga se drvo očisti od nečistoća i vlastite smole kako bi se lak bolje primio. Postoje preparati za to, tekućine koje se stave na krpicu i drvo se praktički opere. Neke vrste imaju prirodno puno smole u sebi pa je prije lakiranja potrebno staviti posebnu impregnaciju. Druge pak imaju jako duboke godove i pore pa ih je potrebno zatvoriti kako drvo ne bi upilo sav lak koji se stavi na njega. U ovoj fazi se može staviti bajc (stain) na drvo ako će biti transparentan lak. Tek nakon svega ovog ide temeljni lak koji služi da se do kraja zatvore sve pore i da se stvori tanki sloj preko cijele površine drveta. Stavlja se u nekoliko nanosa i između svakog nanosa se brusi kako bi površina postala ravna, a sloj ostao što tanji. Nakon temelja ide boja i tu su opcije neograničene: od boja koje u potpunosti pokrivaju drvo, do transparentnih toniranih lakova ako se radi neki sunburst i ističe uzorak drva. Kada je to gotovo, ide završni bezbojni lak koji može biti sjajni, polusjajni ili mat. Sjajni se nakon što se osuši mora pobrusiti najfinijim brusnim papirima i ispolirati. Na kraju je bitno da je lak što tanji kako bi drvo moglo što lakše vibrirati. Trudio sam se biti što kraći, i opet je priča dosta dugačka, mogao bih o lakiranju napisati knjigu. Ali da, i taj dio se mora odraditi kako treba i sve mora biti savršeno. Jako se trudim oko lakiranja jer isto tako smatram da je svaka gitara, pogotovo ručno rađena, jedno umjetničko djelo.
Postoji li primjerice interes velikih brendova za neku vrstu suradnje i angažmana individualnih graditelja gitara?
Robert Bašić: Prema onome što sam ja uspio popratiti, češća situacija je da se ljudi koji rade u velikim tvornicama odvoje i pokrenu svoje male brandove. Ja osobno sam radio dosta servisa za dućane glazbenom opremom, ali to nema veze s pojedinim brandovima, već sa tim dućanima.
Po podacima statistika, na zapadu je period korone donio povećanje prodaje instrumenata, kako je bio slučaj kod tebe?
Robert Bašić: Ima smisla, ljudi su bili više doma i imali više vremena posvetiti se raznim hobijima, pa i sviranju instrumenata. S druge strane, restorani, kafići i klubovi nisu radili pa je ostalo i više novaca, barem onima koji ne rade u istima. Ja osobno nisam osjetio neku razliku što se tiče količine naručenih gitara, ali je u jednom trenu bio veliki pad servisa. Znalo bi se desiti da me po dva tjedna nitko ne nazove. Ali radio sam gitare tako da nisam bio bez posla.
Postoji li netko koga bi posebno želio istaknuti na listi poznatih glazbenika za koje si gradio instrumente?
Robert Bašić: Ima ih stvarno puno. Prvi je sigurno Davor Viduka (Kojoti, Kawasaki 3P, Greaseballs), i dan danas se hvali kako me upravo on „otkrio“. Mislim da je preko njega Jelena i došla do mene za prvi intervju za RDD. Radio sam mu ukupno tri gitare, prvu kad sam imao 19 godina. Nije baš očekivao nekog klinca kad smo se prvi put sastali, faca mu je sve govorila. Ali ipak mi je vjerovao i napravili smo prvu gitaru. Jedan od prvih nastupa s mojom gitarom mu je bio na Špancirfestu, s Kawasaki 3P-om na glavnoj bini. Ima i live koncert iz &TD-a gdje i on i Toni Babarović sviraju moje gitare. Zadnju sam mu radio kada je bio reunion Kojota, repliku njegovog ukradenog žutog strata. Super je osjećaj kad ti takav gitarist u radioni odsvira par kultnih riffova. I to još na tvojoj gitari!
Marko Karačić (Prljavo kazalište) je zamijenio Dudu Voriha na basu u Prljavom kazalištu nakon njegovog preranog odlaska. Znamo se jako dugo, jedno vrijeme smo zajedno svirali u bendu Country Strike s kojim smo u Jeffersonu u Texasu osvojili glavnu nagradu na country festivalu. 2019. sam mu izradio bass kojeg je prvi puta svirao u Areni Zagreb na 30. obljetnici kultnog koncerta na Trgu Bana Jelačića. Taj koncert je objavljen kao live album, mislim da se cijeli može vidjeti na Youtubeu. Sa Šokijem (Krešimir Šokec, Hladno pivo, Savršeni marginalci) sam vjerojatno imao najviše projekata. Radio sam mu bass koji se može vidjeti na nekoliko stvari na koncertu iz Doma sportova 2018. Prije koju godinu sam mu napravio i jednog Telecastera, a u međuvremenu hrpu servisa i preinaka na raznim instrumentima. Zadnje sam mu pomogao oko izrade hi-fi kutija, nadam se da će brzo prosvirati. Ima još dosta velikih imena i bendova, a i još više live i studijskih albuma na kojima su moje gitare. Još neki kojih se ovako na prvu mogu sjetiti su Luka Toman (Urban &4), Tibor Karamehmedović (Silente), Tomislav Kalousek (Brkovi), Robert Kelemen (Vatra) i Danilo Šerbedžija (Greaseballs). Njima sam svima radio instrumente, a ako krenem nabrajati sve koji su bili kod mene na servisima i doradama, to će biti još jedna knjiga. Čim završim onu o lakiranju.
Ili za kraj možda ‘okrenuti pilu naopačke’ i pitati: tko te posebno namučio sa zahtjevima, ali si mu na kraju možda bio zahvalan jer si naučio nešto što prije toga nisi znao?
Robert Bašić: Vjerojatno sam sam sebe najviše namučio. Uvijek kod dogovora novih gitara imam ideje oko nekih detalja koje bih mogao ubaciti da se dobro uklapaju u stil gitare. Često to bude teže nego što sam na početku mislio pa se moram dobro pomučiti da to ostvarim. Ali tako se napreduje i to je sasvim u redu. Kako kaže Richard Branson: „If somebody offers you an amazing opportunity but you are not sure you can do it, say yes – then learn how to do it later!“
Saznajte više:
Aleksandar Vrhovec (Wizz Pickups) – koprivnički čarobnjak gitarskog zvuka za svjetsku A-ligu
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
