Petnaesto izdanje Zagreb Jazz Festivala na pozornicu Kazališta Kerempuh dovelo je kvartet kubanskog pijanista Roberta Fonsece koji je svoj glazbeni čelik kalio s najslavnijim imenima okupljenih oko Buena Vista Social Cluba.
Ne može se reći da svijet nije oduvijek imao uho za divlju slobodu kubanskih ritmova mamba, za melodičnu melankoliju njihovih balada i duhovnost naroda koju im donose vjetrovi s mora što okružuju njihov otok. Ipak u drugoj polovici devedesetih godina dogodio se nezapamćeni boom i buđenje vrtoglavog novog interesa za kubansku glazbu kad je genijalni Ry Cooder otišao na otok istražiti scenu nastalu oko negdašnjeg Buena Vista Social Cluba i od njezinih ostarjelih i izvan granica domovine gotovo zaboravljenih aktera poput Compaya Segunda i Omare Portuondo stvorio svjetske megazvijezde zabilježivši njihove vanvremenske izvedbe prvo na albumu “Buena Vista Social Club”, a zatim i na istoimenom dokumentarnom filmu Wima Wendersa koji je nedavno čak i Kongresna knjižnica Sjedinjenih država izabrala za čuvanje u Nacionalnom filmskom registru, što je priznanje sačuvano samo za odabrane klasike.
Popularnost Buena Viste od afrokubanske glazbe napravila je svjetski megahit, a praktički preko noći nije bilo nikoga tko nije čuo primjerice za ime Ibrahima Ferrera, donedavno tek vremešnog čistača cipela koji će u poodmakloj dobi od preko sedamdeset godina biti proglašen najboljim novim izvođačem na prvoj dodjeli Latin Grammy Awardsa na krilima svog uspješnog albuma “Buena Vista Social Club Presents Ibrahim Ferrer”. Na svojim nastupima starčić bi uz legende Buena Viste znao biti praćen i mladim talentima, a jedan od takvih svakako je bio Roberto Fonseca, tada pravi vunderkind na klavirskim tipkama, a danas jedno od najitaknutijih imena kubanskoga jazza i umjetnički direktor najvećeg tamošnjeg međunarodnog jazz festivala.
Naravno, mogao se Fonseca itekako “šlepati” na imenu Buena Viste s obzirom na svoj minuli rad s izvođačima poput Ferrera, Portuondo i mnogih drugih iz toga kruga. “Mogao sam ovaj projekt nazvati primjerice ‘The Son of Buena Vista’ i nitko mi na to ne bi mogao prigovoriti, jer to doista i jesam,” izjavio je Fonseca u intervjuu s Danielom Bilićem na Yammat FM-u. “Sigurno bih lakše na taj način prodao proizvod. Ali nisam to htio, želio sam vlastitim imenom nastaviti održavanje tradicije ove glazbe.” A da to čini na najbolji mogući način najbolje dokazuje njegov lanjski album “La Gran Diversión” na kojemu je ponovno oživio glazbu koja je živjela na valovima kubanskih radiopostajama tridesetih godina prošlog stoljeća, oplemenjujući je dozom jazza, R&B-ja i funka.
Sinoćnji nastup Fonsece u sklopu 15. Zagreb Jazz Festivala na daskama Kazališta Kerempuh bio je očekivano velikim dijelom sastavljen upravo od materijala s tog albuma i pjesmama poput “Yanim” i “Sal al Malecon”, kao i “Mercedes”, dirljive posveta velikoj potpori majke koja je njegovu glazbenu karijeru podržavala i kad su učitelju odlučili da mladi Roberto nema dovoljno upornosti i talenta da nastavi tim životnim putom. Možemo samo zahvaliti višim silama da je bilo tako, jer ne pretjerujem kad kažem da je Fonseca jedan od najboljih pijanista koje smo imali priliku gledati u Zagrebu, fenomenalno osjećajan virtuoz koji je sinoć svirajući broj nazvan “Clasico” dokazao da je u nekom paralelnom svemiru mogao biti i vrhunski izvođač klasične glazbe da u njegovoj duši nisu tako glasno odzvanjali afrokubanski ritmovi kojima jednostavno nije mogao odoljeti.
Možda moje riječi o koncertima Jazzg Festivala treba uzeti sa zrnom soli, budući da sam dio produkcijskog tima koji organizira taj ciklus, te se zato obično i ustručavam pisati o njima kako bih izbjegao nešto što bi se moglo protumačiti svojevrsnim konfliktom interesa. Stoga kad pišem o fascinantnoj činjenici da su oba ovogodišnja koncertna gostovanja na festivalu rasprodala dvorane, to možda može zvučati kao “hvalite me usta moja”, ali neosporna je činjenica da apetit za jazzom raste kod domaće publike, do te mjere da se mjesta i u većim dvoranama poput Kina SC razgrabe do posljednjega, kao što je bio slučaj s nastupom Lizz Wright u ožujku. Za to je svakako zaslužan direktor festivala Dražen Kokanović koji je uspio postići to da mu publika vjeruje u toj mjeri da će pohrliti i na koncerte izvođača za koje prethodno možda nisu ni čuli, samo zato što dolaze s njegovom preporukom.
Za Roberta Fonsecu takva preporuka nije bila potrebna, jer glazba koju svira toliko je dopadljiva i prijemčiva da je dovoljna reklama za samu sebe. Čuli smo sinoć tako jednu od najljepših instrumentalnih izvedbi klasika “Besame mucho” nakon koje je “Mambo pa La niña” podigao na noge publiku koja je zatim izvođače na bis dozivala pjesmom u trenutku na koji mi prisjećanje još uvijek uzrokuje ponos i trnce u tijelu. A sve je to dovelo do sljedećeg povijesnog trenutka za opis kojega će možda biti potrebna doza insajderskoga konteksta.
U prijepodnevnim satima prije nastupa bend je imao probu na kojoj su morali malo prearanžirati materijal za potrebe kvarteta, budući da su prethodni koncert u Helsinkiju svirali u mnogo brojnijoj postavi. Tu probu pratio sam u društvu Davora Hrvoja, vjerojatno najvećeg domaćeg znalca u disciplini jazza koji je ostao iznenađen činjenicom da Fonseca pjeva. To ga je navelo da mu o tome postavi i pitanje u jednom od svojih slavnih maratonskih intervjua na što mu je ovaj odgovorio da je to točno, da nikada ne pjeva i da će na koncertu u Zagrebu biti prvi put u njegovoj karijeri da će ozbiljnije pustiti glas pred publikom. “Čime smo to zaslužili,” pitao sam ga. “Ne znam. Samo mi je tako došlo,” odgovio je Fonscea lakonski.
Pjesma koju je pjevao bila je “20 Años” a izveo ju je delikatnim, krhkim vokalom koji je podsjećao na nježnost Cheta Bakera, no nije djelovao nesigurno i vjerujem da nitko ne bi mogao pogoditi da to ne čini na svakom koncertu svoje turneje. Njegov prvi pjev bila je tako višnja na šlagu s rumom koji nam je poslužio u vrhunskoj večeri afrokubanskih poslastica serviranih u pratnji kontrabasista Felipea Cabrere, te bubnjara Rulyja Herrere i udaraljkaša Andresa Coayoa.
Reakcija publike na sinoćnji koncert svakako nalaže da se razmisli o češćem dovođenju kubanskih glazbenika na domaće pozornice, pa možda čak i samoga Fonsece koji je već tijekom nastupa obznanio svoju želju za povratkom. Moglo bi se možda dogoditi da to bude u ranije spomenutom proširenom sastavu s puhačkom sekcijom u jednoj rasplesanijoj varijanti i klupskoj atmosferi koja će nas natjerati da poput druga Darka Rundeka u onoj pjesmi poželimo kupiti trubu i otići na Kubu gdje mjesečna plaća možda ne doseže ni deset eura, ali “nitko kruha gladan nije”. I nema demokracije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
