Iza ovog suludog naslova ne krije se konačni dokaz da je vaš izvjestitelj izgubio razum, već pokušaj da u jednoj rečenici opiše što smo sinoć gledali i slušali u Tvornici.
Povod je bila proslava drugog rođendana Radio Tvornice, a u ulozi čestitara našli su se bendovi u rasponu od onih mlađih od kluba u kojem su svirali do beogradskih punk veterana čiji počeci datiraju još iz zadnjih godina nekadašnje nam države.
Prvi na redu bili su Smrdljivi Martini, zagrebačka četvorka proizašla iz Supervala, jednog od (sasvim opravdano) najhvaljenijih projekata na našoj sceni. Nakon što je prošli tjedan koncert Djece otvorila Linija 109, u petak su još jedni tinejdžeri s gitarama dobili priliku predstaviti se na višoj razini, publici koja nije većinski sastavljena od srednjoškolaca i frendova. Svirački je to dosta solidno, ali pate od ‘dječjih bolesti’ čestih kod takvih bendova, a to je preveliko oslanjanje na utjecaje i uzore. Tako smo od njih mogli čuti i grungea, punka, Peppersa, kao i tuzemnog rock nasljeđa, ali ne i dovoljno Smrdljivih Martina, odnosno pjesama u kojima pokazuju nešto svoje, nešto po čemu bi se izdvojili iz gomile drugih sastava.
KOIKOI sam posljednji put gledao na istom mjestu, u sklopu onog Europavoxa koji se održavao usred pandemijskog ludila i na kojem se u velikoj dvorani Tvornice okupio dvoznamenkasti broj posjetitelja. Tom prilikom me nisu baš oduševili, a najviše zamjerki imao sam za dio repertoara u kojem je nastup prerastao gotovo u rave, na način kako to, primjerice, rade još jedni miljenici ovdašnje publike, Nizozemci My Baby. Sada je zato sve bilo kako treba, počevši od laganijeg, psihodeličnijeg uvoda tijekom kojeg su me podsjetili i na shoegazere s kraja osamdesetih, prvenstveno Slowdive, preko čvršće, gitaristički naglašenije sredine na tragu beogradskih strujanja od Repetitora nadalje, do potpunog raspašoja u finalu kada je tijekom „Misisipija“ glavnu riječ preuzela elektronika, a pjevač Marko Grabež, kao i jesenas u Močvari, gitaru predao u ruke liku kojeg su tada random izvukli iz publike i koji će po svemu sudeći postati čest gost njihovih zagrebačkih svirki.
Srpska rock i punk scena devedesetih s pravom uživa mitski status, no taj status u Hrvatskoj su uglavnom uspjeli potvrditi samo bendovi koji su tijekom prvih poslijeratnih godina redovno nastupali kod nas. Dža ili Bu nisu bili među njima, zbog čega u našem glavnom gradu i dalje predstavljaju priličnu nepoznanicu. Njihov je set tako pratilo (posebno ispočetka) daleko najmanje ljudi, dok ga je većina provela u Malom pogonu uz, što bi rekao Džoni, pljuge i pivo. Šteta, jer su Nebojša Simeunović Sabljar i ekipa odsvirali vrlo korektan koncert na kojem mi je nedostajalo malo više starih stvari poput legendarnih „Živeo Staljin“, „Večna lovišta“ i „Ustani i kreni“ koje su i u petak zvučale fantastično.
Klinika Denisa Kataneca vratila se na mjesto svog najvećeg trijumfa koji smo na našem portalu prije nekoliko mjeseci popratili s čak četiri izvještaja, a aktualni album „Kao zao kor“, upravo objavljen i na vinilu, u međuvremenu se našao na vrhu brojnih godišnjih listi. Samim time, možemo zaključiti kako je ‘tužni pjesnik iz Dubrave’ konačno postao veliko i jako ime, barem u okvirima nezavisne scene.
Premda je set-lista bila prilično slična onoj iz listopada, tadašnja katarza i stapanje benda s publikom sinoć se nisu ponovili, što nikako ne znači da nastup nije bio dobar, pri čemu su mi posebno sjele „Džukci“ i „Konj“. Karlo Cmrk i Vinko Vujec nenametljiva su, no vrlo pouzdana i uigrana ritam-sekcija, Brane Norac ponovno je nizao svoja naizgled nelogična mada vrlo originalna i efektna sola, a Denis Katanec je još jednom pokazao da je nositi ‘srce na reveru’ vjerojatno najteži, ali i najispravniji put.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
