Romano Dautanac (Kućni teatar Škripzikl): Na svijetu postoji jedan doista dobar klaun po generaciji

Kućni teatar Škripzikl nastupom u Glazbena kuća baru proslavit će petnaestu obljetnicu postojanja cabaretom koji general ove cirkusko-gerilske skupine, Romano Dautanac, najavljuje kao “Lijepom našom” undergrounda. Tim povodom osvrnuli smo se na karijeru komičara prepunu šašavih projekata i živopisnih likova čijem sažetku imamo priliku svjedočiti ove subote.

Romano Dautanac (foto: Romano Dautanac – Franto)

Škripzikl slavi petnaest godina. Kako ljudima predstavljaš Škripzikl kada te pitaju čime se baviš?

Romano Dautanac: Kućni teatar Škripzikl je cirkusko-gerilska skupina. To je jedan labaratorij. Neki moji projekti nose to ime, a neki ne, no ispada da su projekti koje potpisujem kao Škripzikl upravo labaratorij u kojem riskiramo i testiramo kazalište van svih akademskih treninga i formi. Kućni teatar označava malu skupinu koja je sposobna, militarističkim riječnikom, biti iza linija poput elitne postrojbe. Malo ljudi napravi mnogo stvari. Susreo sam se s pojmom džepnoga teatra u Parizu dvadesetih, to mi je bio odličan naziv za čovjeka koji nastupa sam u bircu, ali taj me pojam previše asocirao na “džepni biljar”, pa sam se odlučio za kućni jer smo na koncu i nastupali po kućama, vlastitim i tuđim.

Kazalište kao vojna formacija, zvuči intrigantno.

Romano Dautanac: Da, naknadno sam primijetio da smo se koristili taktikama specijalnih jedinica poput SAS-a, a da toga uopće nisam bio svjestan. Primjerice korištenje kratica i šifri. Ili kad mi, na primjer, pukne žica za vrijeme nastupa, ukipim se i stojim što je bubnjaru znak da mora započeti solo budući da se meni nešto dogodilo, a publici se čini kao uvježbana točka. Također u skupini nas ima od tri do pet i svatko je obučen za vladanje određenim zadacima kao što je u vojci netko miner, netko bolničar, a netko snajperist. Kod nas prevedeno u kazališnom ključu – bubnjar, “žena-guma” i klaun-luda kao voditelj ceremonije.

Koliko u komediji ostaje mjesta za originalnost u vremenu koje sve više samo reciklira postojeće sadržaje?

Romano Dautanac: Čovjek uvijek misli da je originalan jer neće kopirati recimo Johna Cleesea ili Charlieja Chaplina, ali onda nesvjesno upadne u to da je skinuo Stevea Martina. Ne možeš nikada biti Chaplin, budući da već i izgledaš drukčije – ali nemoj misliti da si originalan zato što ga izbjegavaš kopirati. Jednostavno moraš uzeti to što voliš i napraviti to do kraja i tako ćeš susresti samoga sebe. Zanimljivo je da uvijek susretneš samo samoga sebe.

Ti si zapravo jedina konstanta Škripzikla.

Romano Dautanac: Da, ispalo je da sam ja kao os oko koje se vrti, a volim spajati najrazličitije izvođače, genijalce s ruba. Tako tu imaš ljude iz čakavskog metal benda Po’ metra crijeva i jednu vilu poput Jelene Radan. U subotnjem kabareu oni će zajedno dijeliti istu pozornicu. I u samom humoru težimo spajanju nespojivog. Kao na primjer kad imamo lik Lurcha iz obitelji Addams koji pjeva tekst pjesme Zlatka Pejakovića na engleskom: “If I die, my friends, you can sing on my grave about this sad life…” To ljudi nekad ne shvate na prvu. To Steve Martin naziva smijehom frižidera, u smislu da su to fore koje ljudima sjednu tek kasnije, kad sljedeće jutro otvore frižider da si naprave sendvič i onda ih lupe. Smijeh s odgodom.

Neki od ranijih projekata Škripzikla

Jesi li ti glumac, zabavljač, klaun…?

Romano Dautanac: Komičar koji koristi sva sredstva. Ja sam se, poput Terryja Jonesa, počeo baviti ozbiljnim, eksperimentalnim stvarima i otkrio sam da im se ljudi smiju. Prvo sam se na to ljutio, ali je ispalo da mi je taj efekt draži nego kad mi daju ozbiljan pogled ili pohvalu i čestitaju. To je poput razlike između kašljanja i kihanja. Kašljanje bi bilo tip smijeha koji možemo kontrolirati, ali kihanje je nešto što te iznenadi, prevali te. Volim kad u meni netko može izazvati takvu reakciju, pa mi je još više drago i kada ja mogu nekome drugom prouzročiti to isto. Tako je moj svijet sve više počeo postajati svijetom klauna.

Smije li se u ovo doba pretjerane političke korektnosti nekome reći da je klaun?

Romano Dautanac: Ta riječ je danas prostituirana. Imam jednog učitelja koji je nastupao i s Grace Jones i s Rolling Stonesima i sa Sex Pistolsima, on forsira riječ klaun jer je krenuo u sedamdesetima kada su se oni nazvali nouveau clown, on i Leo Bassi, talijanski buffon koji u komediji kritizira Vatikan ili se namaže s dvadeset kila meda, raspori jastuk, posipa se perjem i tako glumi anđela. Oni se nazivaju klaunima jer su raskrstili s tradicionalnim klaunima s perikama i crvenim nosevima. No danas je to otišlo još dalje. Svatko tko stavi crveni nos naziva se klaunom i onda me sram tog pojma. Na svijetu bude jedan doista dobar klaun po generaciji.

Ljudi kažu da je Bandić klaun. Je li on klaun?

Romano Dautanac: Ako doista svjesno kroz provokaciju nasmijava, onda bismo mogli reći da jest. Onda je master. Ako je nesvjestan onda je samo poput onog Felinijevog lika. Njega su, kao i mene kad sam bio dijete, fascinirali pijanci. Neki od mojih likova i danas su posveta stvarnim pijancima i luđacima i oni mi dopuštaju da kažem istinu kroz njihovu prizmu. Felini bi takve koristio na svojoj filmskoj pozornici. Povijesno klauni sežu još do Egipta gdje bi jedan takav svećenik-klaun bio zadužen za rođenje, smrt i smijeh, iz čega se vidi kako je smijeh imao uzvišenu ulogu u životu. Osobno to mogu usporediti s odlaskom na predstavu Zijaha Sokolovića “Cabares, Cabarei”, što je meni ekvivalent odlaska u crkvu, doživjeti njega kako priča o životu, smrti, filozofiji, apsurdu i ništavnosti. On je ujedno i dječarac i stari vrač, druid koji ti priča stvari koje ti u glavi zuje neprestano, a on je iznašao riječi da ih kaže i to ovdje u krajevima gdje se ljudi smiju šalama na račun Crnogoraca u krevetu. Pravi komičar treba imati tragediju u sebi, patos kojem se smijemo u prepoznavanju, to nas filtrira.

Jesi li to oduvijek htio raditi?

Romano Dautanac: Kad su me u vrtiću pitali što bih htio biti kad odrastem, rekao sam da želim biti glumac u crtanim filmovima. Onda su mi je netko rekao da to ne postoji, a ja sam se rasplakao i rekao da ću mu dokazati da postoji. Ne sjećam se više tko je to bio, ali mislim da sam mu napokon dokazao.

Koliko si likova osmislio?

Romano Dautanac: Prošle godine sam napravio solo show s 28 likova, a sad sam ih sabio na 15 velikih i 5 malih likova. Ali to nisu svi, javljaju se i neki koji su ostali u skicama, radim i posvete likovima koji su me fascinirali od djetinjstva od Crnog Džeka i ujaka Fleka iz Smogovaca do Bustera Keatona i drugih. Nisam ja sjeo i napisao te likove, oni dolaze iz života, to su ljudi koji su na mene nekako utjecali, živicrali me, to su učitelji, šefovi, rodbina… Ti koji te najviše živciraju su često oni koji te podsjećaju na neke tvoje osobine.

Zašto si se baš sad odlučio za jednu takvu retrospektivu?

Romano Dautanac: Pa, dogodilo se to je jedan od ključnih likova u mom životu, moj otac, sparing partner s kojim sam u razgovorima, svađama i natjecanjima brusio sebe, iznenada umro u snu od srca. Činilo se kako ćemo živjeti zauvijek, da ćemo imati vremena za sve, ali preko noći taj svijet nestane. Život je jedan trenutak, ali te uljulja vjerom u vrijeme, dok ti ne rastvori tu prazninu i uvidiš da vremena nema i ne možeš ga uzeti zdravo za gotovo. Zato sam odlučio iz osjećaja sreće i zahvalnosti okupiti tih dvadeset ljudi s kojima sam dosad radio u jedan cabaret kakav osobno nisam još doživio na ovim prostorima. Zato ćemo taj nastup i snimiti, imat ćemo live streaming budući da nema više mjesta na predstavi, pa da ljudi mogu tome svjedočiti, pa možda i ponovimo u nekom većem prostoru. Odlučio sam i voditi nastup u formi “Lijepom našom” undergrounda i kroz nastup popričati sa svim sudionicima i predstaviti ih ljudima da ih mogu naknadno istražiti i vidjeti čime se bave.

Neki od ranijih projekata Škripzikla

Glazba je jedan od temelja Škripzikla. Imao si nekoliko bendova u sklopu toga, jesu li još aktivni?

Romano Dautanac: Od glazbe i zvuka je sve krenulo, uvijek me fascinirala muzika. Glas mi je šmirglav i hrapav, rođen sam s iščašenom rukom, nisam rođen za muzičara, ali sam od toga krenuo, već s četiri godine sam počeo pisati pjesme u stilu Psihomodo popa i tad sam napisao pjesmu koja je zaživjela u Mačkodlaku: “Ja sam mali mačak, mačak, rep mi je dugačak, gačak, jedem svakog dana, dana, fina mi je hrana, hrana.” Gledao sam svog mačka Gugija i pomislio da se, kad pišeš pjesmu, moraš postaviti u perspektivu tog lika o kojem pišeš. Sad se nakon trideset godina ljudi smiju toj istoj pjesmi.

A Acid Carrots?

Romano Dautanac: Taj bend je nastao na trance festivalu u šumi gdje smo pozvani da budemo eko-klauni i dijelimo žetone za hranu i cugu ekipi koja skupi po vreću smeća. Nama je bilo glupo da glumimo klaune u takvom okruženju, pa smo našli vreću mrkve od koje smo si napravili noseve, pa smo izgledali kao gnomovi koji dijele mrkvu, D vitamin za nadrogiranu ekipu. Zatim smo došli u kamp gdje je ekipa spavala i tamo smo počeli svirati svoj psihodelični set, a ekipa se počela buditi poput zombija, nisu bili sigurni haluciniraju li ili se to stvarno događa. Kad smo to probali izvesti godinu dana izvan konteksta tog festivala ispali smo samo budale s mrkvama na nosu.

Tko je Franto Utikej?

Romano Dautanac: Franto je izraz koji sam također prvi put čuo starog da koristi, njemu su svi bili “Franto”. Kad su sedamdesetih gledali nogometne utakmice u Grđevcu, tamo je bilo dosta pripadnika češke manjine i tako bi njihov trener stalno vikao “Franto, utikej!”, što je vjerojatno značilo: “Franto, zabij!” Pa sam to uzeo za ime kada mi je Facebook zabranio da se zovem Škripzikl. A to dobro funkcionira u kontekstu mog solo showa Something Completely Frantic, kao Franto Frantic, frenetični. On je jedan temeljni lik koji ujedinjava sve ostale. Ali sve više vjerujem da će na kraju ostati samo Romano Dautanac kao taj koji će ih sve iznijeti na svojim plećima.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X