Route 66 – prašnjava duša američkog kulturnog bunta

U.S. Highway 66, America’s Highway, The Main Street of America, Will Roger’s Highway, Mother Road, The Road of Flight… Ili jednostavno – Route 66, prašnjava cesta koja je obilježila američku kulturu 60-ih i 70-ih.

  • 1
    Share
Route 66

Voljeli su je šoferi jer nije bila grbava, voljeli su je imigranti jer ih je iz njujorške luke preko Chicaga vodila ravno u srce sanjane Kalifornije, voljeli su je pustolovi oduševljeni mitovima Divljeg Zapada, voljeli su je turisti zbog Grand Canyona, voljeli su je umjetnici zbog tisuća priča koje je ispričala.

Amerika, ona službena, odlučila ju je dokrajčiti. Prije 26 godina Route 66 i zvanično je skinut s mreže državnih autocesta te ju je zamijenila moderna prometnica Inerstate Highway. U nekoliko narednih godina, većina restorana, motela i benzinskih crpki urušilo se od prekomjernog neupotrebljavanja, a tzv. mrtvih gradova pored ceste ima koliko i na potezu od Kandahara do Kabula. Americi je jednim birokratskim potezom ubijena duša, barem ona bitnička, hipijevska, ona koja živi u pjesmama, knjigama i filmovima, ona koja je prijetnja korporativnoj diktaturi.

Po njoj su se kočoperili easy rideri Fonda i Hopper, haračili Bonnie i Clyde, prvi ju je ukoričio John Steinbeck 1946. u “Plodovima gnjeva”, a i skovao joj je nadimak “Mother Road”, dok ju je prvi opjevao Nat King Cole prema stihovima Bobbyja Troupa. Ritam i blues standard “(Get Your Kicks On) Route 66”, koji je s vremenom iz naziva izgubio dio u zagradi, postao je opće mjesto američke i svjetske glazbene povijesti. Od 1964., kada je napisana, pjesmu je obradilo nekoliko desetaka glazbenika, od kojih se pamte verzije Chucka Berryja, Perrya Comoa, The Crampsa, Boba Dylana, Depeche Modea, Toma Pettyja, The Rolling Stonesa, U.K. Subsa i ostalih znanih i neznanih imena.

Troup je na mitskoj cesti osjetio ono što su dvadesetak godina kasnije osjetili i antiratno raspoloženi dugokosi buntovnici – slobodu, romantiku i bliskost s planetom. Tvrdio je da su mu melodija i riječi došle same od sebe dok se s laktom preko prozora vozikao kroz prostranstvo koje okružuje Route 66. Prvotne riječi je zaboravio pa je u naletu frustracije umetnuo nazive gradova kroz koje je prošao, od St. Louisa, Joplina, Oklahoma Cityja, Amarilla, Gallupa, Flagstaffa, Winone, Kingmana, Barstowa do San Bernandina. Kanzas je jedina od osam država kroz koje prolazi Route 66, čiji se nijedan grad ne spominje u pjesmi, no Kanzas se nema što žaliti, on je dobio poprilično prostora u “Čarobnjaku iz Oza”.

Route 66 imao je i istoimeni talk-show, sniman na licu mjesta, emitirano je 116 epizoda, a fotografija dijela ceste pojavila se četiri puta na naslovnici “TV Guidea”, što je po američkim mjerilima pokazatelj uspjeha. A cesta koja je “uspjela” to je kuriozitet i u globalnim okvirima. No, uvijek ima onih koji njezinu posebnost žele unovčiti. Lani se, 84 godine nakon što je puštena u promet, oglasila nizozemska kompanija Temping Brands, čiji čelnici tvrde da imaju vlasništvo nad brendom Route 66 te su zabranili prodaju majica i ostalih memorabilija s prepoznatljivim znakom. Barem su pokušali zabraniti. Slobodarski duh ceste zasad odolijeva nasrtajima kapitalizma, privjesak za ključeve ili magnet za frižider i dalje možete kupiti.

I tu se još jednom potvrdila istinitost stare narodne – možeš ubiti cestu, ali njezinu dušu ne možeš. Okej, nije stara, sad je izmišljena, ali i kao takva stoji. Mitska cesta koja je nekada bila jedina poveznica između američkog istoka i zapada, svojom divljinom, nesputanošću i ljepotom, predstavlja sve ono što Amerika danas nije. Možda i iz tog razloga duž ceste danas niče sve više natpisa „Historic Route 66“, drevni put se polagano budi, a oživio je i tamo gdje ga se najmanje očekivalo – u Disneyjevom i Pixarovom crtiću „Cars“, gdje je središnji „lik“.

  • 1
    Share

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X