Rujana Jeger: Malo je reći da me Jabuka formirala…

Naša poznata književnica napisala je svoje mišljenje o zagrebačkom klubu Jabuka – jednom od najstarijih u Europi. Tekst je objavljen na Facebook grupi ‘Ne damo JABUKU!’ i prenosimo ga u cijelosti.

Rujana Jeger u Jabuci (Izvor: Ne damo Jabuku! /Facebook)

Malo je reći da me Jabuka formirala – no Jabuka su za mene prvenstveno ljudi koji su se tamo okupljali, generacija koja je objektivno izrodila jako puno (danas posprdno nazivanih) „kulturnjaka“. Primjerice, samo iz moje generacije je na Dark Dance, slušaonicu davne Orwellijanske 1984. (kada nam sve ono što se danas događa nije moglo biti niti zamislivo) dolazila kreativna gomilica ljudi od kojih su neki danas uvaženi i nagrađivani konceptualni umjetnici, poput Igora Grubića, Valentine Lacmanović, Nenada Fritza, Ivana Marušića Klifa; moja je dobra prijateljica bila danas vrlo hvaljena prevoditeljica Andrea Weiss Sadeh, druga je bila Branka Muvrin, urednica na Hrvatskom radiju, jedan od tadašnjih Dj-a danas je predstojnik Univerzitetske Klinike za ortopediju, kirurgiju i oftalmologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, drugi je bio glumac, performer i plesač te neko vrijeme direktor Kulturnog Informativnog Centra u Zagrebu, trećeg smo znali kao uspješnog producenta i managera Hladnog Piva i Majki, a u Jabuku je u suradnji s ostalim voditeljima kluba kasnije dovodio međunarodna imena….

Pisca Edu Popovića upoznala sam prilikom prvih izlazaka u Jabuku, i da nije bilo njega, tko zna bi li moj život kasnije krenuo spisateljskim vodama. Dizajnerski duo Bino Uršić i Boris Kuk tamo je smišljao svoje prve ideje za plakate, a neke su zabilježene i na ulaznicama i iskaznicama jabuke u kasnijim godinama. I naravno da se pilo i bančilo – ali nije se radilo samo to. Bilo je to vrijeme socijalizma (ali bilo je voćnih jogurta), vrijeme bakelitnih „telefona u hodniku“ koji su se koristili samo za važne pozive a ne za „klafranje“ – to se obavljalo vani. A neki su još uvijek imali i dvojnike. Telefonske dvojnike, ali i dvojnike u klubu – u smislu ljudi koji slično razmišljaju, slično se osjećaju.

Družili smo se i razmjenjivali ideje, glazbu, knjige i mišljenja – tamo je dolazila i starija ekipa „kulturnjaka“ poput legendarnog Damira Bartola Indoša ili Željka Zorice Šiša iz Kugla glumišta od kojih smo zbilja imali i što naučiti. Dalo bi se nabrajati imena i imena ljudi koji su odrasli u Jabuci i usprkos strahovima svojih roditelja „od sebe napravili nešto“ – iako možda ne baš točno to što su ti roditelji očekivali – a vjerujem da i Jabučari drugih generacija imaju slične priče, samo s drugim imenima – konačno, Jabuka postoji od 1968. i jedan je od najstarijih klubova u Evropi. Sjećam se i razmjena rijetkih knjiga, poput jedne monografije Salvadora Dalija za koju ne znam kod koga je završila….a i moj Siddharta je isto krenuo na put bez povratka a osim ideja i iskustava razmjenjivali smo i odjeću i ploče, kazete…

Zdenko Franjić (i mnogi drugi) je između ostaloga posuđivao Dj-ima ploče a kasnije napravio i vlastitu izdavačku kuću Slušaj najglasnije – s pravom, jer imao je uvijek dobar nos za alternativu: stvari koje su se vrtile u CBGB ili Mudd clubu u New Yorku sa malim zakašnjenjem su se vrtile i u Jabuci! Jabuka je bila jedan živi organizam, jedan supkulturni informativni centar koji je prihvaćao ljude, upijao i rastao. Kada sam prvi puta došla u CBGB 1987., pomislila sam kako je Jabuka u usporedbi s tom rupetinom – prava palača! Bar je imala ženski wc.

A kad smo već kod žena, nešto bih posebno istakla – u Jabuku sam često dolazila sama ili u društvu jedne ili dvije frendice a dolazili su i gay dečki, i nitko od nas (koliko znam) nije imao problema. Jabuka je bila vrlo tolerantan klub u kojem – u usporedbi s nekim drugim klubovima moje generacije, a devedesetih i kasnije da i ne spominjem – u pravilu nije bilo nasilja. Dapače, imala sam dojam da sam zaštićena, da se nalazim baš tamo gdje trebam biti.

Svi ostali klubovi moje generacije su davno privatizirani, nestali su sa scene, ali nisu se pretvorili ni u što drugo – naprosto su devastirani i usudila bih se reći da je nad njima doslovno i dosljedno proveden kulturocid jer ne znam kako drugačije nazvati uništavanje nečega da bi se iz toga napravilo – ništa? Međutim, teško je shvatiti bogatstvo formativnog perioda adolescencije u tako povoljnoj okolini onima koji nemaju nikakvog afiniteta za umjetnost ili kulturu, niti im pada na pamet u njih išta ulagati. A takvi su, očito, na vlasti. Što je i lekcija nama, nekadašnjim umjetnički nastrojenim apolitičnim klincima s Jabukovca – lekcija o demokraciji, lekcija o tome da smo dopustili da nam neki drugi biraju gradonačelnika jer s indignacijom gledamo na demokratske političke procese pošto nisu nimalo lijepi i baš nipošto umjetnički. A od umjetnosti se već odavno ne može živjeti i ako nastavimo ovako – uskoro nećemo imati ni od čega ali niti za što živjeti.

Rujana Jeger

Zadnje od Vijesti

Idi na Vrh
X