Jedan od malobrojnih nekadašnjih prvaka hrvatskoga i jugoslavenskoga novoga vala koji još djeluju podjednako aktivno i uspješno te, ne živeći na staroj slavi, stvaraju nove uzbudljive materijale, Darko Rundek je sa svojim poluakustičnim, kako reče, “malim, ali opasnim bendom” sinoć ponudio prisnu večer uživanja u gotovo polustvaralačkom procesu grupice glazbenih istomišljenika što se, uz pažljivo međusobno osluškivanje, na temelju postojećih pjesama prepuštaju trenutačnom nadahnuću, fino spajajući pripremljeno s nepripremljenim.
Usprkos određenim problemima na relaciji razglas-tonac-violinistica Isabel te statičnosti dvojice od troje glazbenika, ton – drvenast, suh, jasan i zaokružen – i slika bili su sjajni. Rundek je većim dijelom koncerta bio smješten na visokom stolcu, višenamjenski Dušan Vranić je neizbježno sjedio za klavijaturom, dok je tek Isabel živim kretnjama pratila glazbu, no fine svjetlosne mijene i šare, poduprte s nekoliko staromodnih i jednom mondiš kućnom svjetiljkom postavljenima među glazbenike, nenametljivo su elegantno bojili atmosferu, ugodno podebljanu iluzijom bibanja naborane teške bordo zavjese iza glazbenika, a ispred kino platna, što su je stvarali snopovi svjetala pokretnih reflektora.
Dinamična Isabel sklona raspaljivanju po violini da se sve dimi od brzine i od količine tonova, prema potrebi i nadahnuću svoj instrument koristi u običnom izdanju, sa standardno toplim violinskim tonom, zatim svirajući pizzicato trzajima na klasičan način pa, držeći je na prsima poput gitare, kao ritmičko glazbalo u, recimo, funkciji basa te, uz pomoć elektroničkih izobličenja, gdjekad dolazi i do zvuka ljute električne rock gitare. Vranić, pak, lijevom nogom lupka def, desnom mali bas bubanj, lijevom rukom svira klavijaturu dok desnom udara o činelu. K tome katkad posegne za udaraljkom smještenom među nogama, povremeno u ruke uzima harmoniku ili ukulele te još barata i računalom, a uza sve to pruža i upečatljivu vokalnu podršku. Rundek svojom akustičnom, povremeno električnom, gitarom vlada suvereno i bez ekshibicionizma, no glavni mu je, dakako, instrument glas i stil pjevanja što u nepredvidljivim putanjama okoliša oko instrumentalne podloge ili je usmjerava u neočekivanom pravcu. Uz ovakvu ekipu intuitivnih, maštovitih, odvažnih i nekonvencionalnih glazbenika, Rundeku doista nije potreban veći bend.
Ako bismo izdvajali najdojmljivije trenutke, u njih bismo svakako uvrstili neodoljivo rasklimano-štucavu izvedbu prve pjesme, one o pilulama, potom čvrsto oblikovanu antifašističku budnicu “Ay Carmelu” obogaćenu moćnim Vranićevim puštanjem glasa te dvije pjesme po narudžbi publike, iznimno šarmantno triu prilagođen “Apokalipso” i “Šejna” sa zabavno neuspjelim angažmanom publike u ulogama ritam i duhačke sekcije.
Rundekova odluka da s Cargo Triom nastupa u nerokerskim prostorima i okolnostima kao što su kazališne i kino dvorane te jazz klubovi sa sjedećim mjestima u kojima se i publika i glazbenici dobro provode bez galame i guranja, sjajna je ideja, itekako primjerena njihovu izrazu te zahvaljujemo što ju je uspio izgurati i ostvariti. Zašto u nas gotovo uvijek treba beskonačno čekati izvođača do prekasnog nedoba i zašto publika ne može biti unaprijed obaviještena o točnom vremenu izlaska zvijezde na pozornicu (plus-minus koja minuta ili akademska četvrt), kao na svim ostalim priredbama i događajima (kazalište, kino, sport, otvorenja izložbi, predstavljanja ovoga i onoga…) i kako je ustaljeno u većini ostalih zemalja?
U slučaju Rundek Cargo Tria koji u je u tom smislu napravio dobrodošao pozitivan korak, još bi bolje bilo da koncert započne ranije od 21.30 sat – zašto ne npr. u 20.00 sati? – i da se eliminiraju ostale zamorno čekalačke nuspojave tipične za rock-koncerte. Zajedno s uvodnim filmićem (od 20.30 sati; ok, ali ni po čemu posebna crno-bijela snimka dijela nastupa Rundek Cargo Orkestra u Parizu 2002.) i pripadajućim stankama (imajmo razumijevanja prema Rundekovim nikotinskim potrebama) za susret s Rundek Cargo Triom je, uključujući dolazak i odlazak (računajmo skromnih dva puta po trideset minuta) do i sa mjesta zbivanja, valjalo izdvojiti minimalno četiri i pol sata, od čega je sam koncert trajao oko dva sata.
Rundek Cargo Trio nastupio je u kinu Europa tek nekoliko dana nakon što je zgrada u zagrebačkoj Varšavskoj 3, u kojoj je smještena ta dvorana, dobila status kulturnog dobra i nacionalnog blaga Republike Hrvatske. Posve primjeren splet okolnosti, jer sa stažem i ugledom autora stotinjak glazbeno neuobičajenih skladbi obojenih etno-folk utjecajima s raznih strana svijeta, napučenih sadržajno i formalno inteligentno sročenim stihovima o smislu života na malom i velikom planu, u rasponu od uzvišeno poetskih do lumpenproleterskih ugođaja sa sljubljenim okusima ovdašnjeg i širokosvjetskog, i sam je Rundek jedno od kulturnih dobara i nacionalnih blaga naše domaje, bez obzira na francusku adresu i zakonsko definiranje tog statusa.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
