Album ‘Biser, ambra, jantar’ pratile su izvrsne kritike i jaka medijska kampanja, no ono najvažnije, prvi pravi veliki koncert grupe (prez)imena Sacher odigrao se u četvrtak u dobrano ispunjenom Boogaloou.

Godinama, čak i desetljećima raspredalo se o albumu Srđana Sachera, njegovom prvom autorski ozbiljnom izdanju još od ranih devedesetih i ploče „Bez tišine“ Vještica. Taj mitski album nismo dočekali, no stari vještac, satir, novovalna legenda i sve drugo čime ga časte, zato nam je priredio izuzetno ugodno iznenađenje prvijencem potpuno novog benda. „Biser, ambra, jantar“ pratile su izvrsne kritike i jaka medijska kampanja, no ono najvažnije, prvi pravi veliki koncert grupe (prez)imena Sacher odigrao se u četvrtak u dobrano ispunjenom Boogaloou.
Istini za volju, album koji su sinoć promovirali bio je zastupljen sa svega pet-šest skladbi, no usprkos brojnim izvedbama klasika Haustora i Vještica, Srđana Sachera ni u kom se slučaju ne smije optužiti da živi na staroj slavi. Kao prvo, većinu starih stvari ova petorka izvodi u bitno drugačijim, često i zanimljivijim aranžmanima, uz puno više gitara i čvršći zvuk, bliži rock’n’rollu od svega što je njihov autor svirao u zadnjih četrdesetak godina. To se ponajprije odnosi na pjesme Vještica poput „Nema mjesta suzama“, „Zlato“, „Bez tišine“ i „Da li su to bili topovi ili lupa moga srca“ u kojima je sinoć jedan tipičan rock sastav otputovao sve do Kariba, Bolivije, Jamajke ili Afrike, stvorivši hibrid usporediv i s ključnim world music izdanjima u posljednjih pola stoljeća. Taj segment Sacherova rukopisa uvijek sam smatrao superiornijim onom u kojem se inspirirao glazbenim tradicijama svoje rodne grude, u četvrtak predstavljenim samo na početku koncerta, trilogijom bržih pjesama s novog albuma. „Mene nisi nikad volila“, „Nema repete“ i „Kad si bila gizdava“ tako su mi, baš kao i u studiju, bile najslabiji dio čitave priče premda ih je fantastičan gitaristički dvojac Ivan Beuc-Miljan Bakić dobrano uspio popraviti. Aktualni materijal zato su puno bolje promovirale „Vrijeme stalo“ koja bez problema može ‘pogledati u oči’ gotovo svemu iz Sacherovog opusa osamdesetih, te lijepe balade „Vidaj rane curica“, prije koju godinu izvedena i od strane Džonija Štulića, i „Samo ljubav“.

Što se Haustora tiče, dobili smo interesantnu, naglašeno gitarističku verziju „60-65“, bržu i eksperimentalniju „Radnička klasa odlazi u raj“, sjajan rani raritet „Kad mi pukne film“ i „Treći svijet“ koji se, zajedno s „Nema mjesta suzama“, i najdublje urezao u sjećanje nižepotpisanog.
Mali antiklimaks donio je samo legendarni „Neobičan dan“ koji je tek u završnici dosegnuo magiju izvornika.
Na visini zadatka bili su i gostujući glazbenici Damir Prica Kafka na saksofonu, udaraljkaš Hrvoje Rupčić, Robert Lovrić iz Ekvadorom, Bolivijom i Peruom začarane skupine Ayllu, kao i producent Zvonimir Dusper-Dus koji je tehnološka čuda iz studija za ovu priliku zamijenio melodikom. Listu gostiju zaokružio je među publikom skriveni akademski zbor iznenada otpjevavši „Totalno drukčiji od drugih“.

Za kraj, nekoliko riječi vrijedi posvetiti i vokalu Filipu Riđičkom, zvijezdi „Crno-bijelog svijeta“ i lideru benda Lika Kolorado. Tijekom nešto manje od dva sata svirke u više navrata mi se činilo da nije siguran želi li igrati ulogu mistika koji glazbu prati nekim čudnim, šamanskim plesovima ili narodskog šoumena koji s pozornice snima selfieje. Posebno me ispilio kada je na stage izvukao nekoliko ljudi da pušu balone od sapunice, no pošto mu se zavidna količina energije i više nego solidne vokalne sposobnosti ne mogu osporiti, zasad sam mu spreman ‘progledati kroz prste’.
U konačnici, najvažniji test je položen i puno toga što smo u Boogaloou imali prilike vidjeti i čuti daje naslutiti da bismo mogli biti na početku novog, velikog poglavlja jednog od najdarovitijih i najosebujnijih skladatelja koje smo ikada imali.