Nadam se da su Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo svoj performans zamislili kao jedan od onih koji svatko u publici treba protumačiti na vlastiti način jer postoji velika šansa da se moje shvaćanje svega što smo u ponedjeljak slušali i gledali u Pogonu Jedinstvo bitno razlikuje od onoga što se vrtjelo u njihovim glavama kada su osmišljavali „Sampladeliju u noći živih mrtvaca“. Usprkos tom, možda i poprilično pogrešnom tumačenju moram priznati da sam u trećem kozmofoničnom performansu Kuće ekstremnog muzičkog kazališta i Trobecovih krušnih peći baš guštao.
Kada sam ušetao u Jedinstvo i ugledao krajnje nesvakidašnji instrumentarij, prva asocijacija bila mi je slavna krautrock skupina Faust i koncert koji su prije sada već nekih dvadesetak godina održali u Kinu SC. Oni, kao i akteri ove naše priče, uz uobičajene koriste i instrumente za koji na prvi pogled ne znate što su, odnosno da je u pitanju nešto na čemu se svira. Tako smo uz bubanj, bas i gitare sinoć imali prilike upoznati i ‘pancerizirani šahtofonski instrumentarij, dva oklopljena kvadro-rombo trombona, dvije zakovane harmonike-melodike, okovani harmonij-melodiku, razapetu dvoglavu bas-gitaru’ i slično.
Našla se tu i poneka sjekira, zavidna količina vrištanja pa čak i teturanje živih mrtvaca iliti zombija. Čudnija od svega toga, barem na papiru, jest uloga A.G. Matoša, točnije njegove kratke pripovjetke „Samotna noć“ čiji je, da se poslužim najavom, ‘samplirani naslov zatvoren između navodnika i samo čeka da se osveti’. Iza te osvete skriva se mit o samplu koji rastavlja jezik na osnovne dijelove, bilo da su u pitanju zvukovi, primalni krikovi ili riječi koje naglašavanjem dobivaju drugačiji smisao. Neke od tih riječi bile su smrt, lešine i ostalo što čini ‘sablasni rad umrlika’, što sam doživio dosta bliskim tematici pjesama Trobeca, podignutim na višu, dodatno uznemirujuću razinu.
Spomenute umrlike inspirirano su glumili (najčešće) Indoš i Ivan Bilosnić-Bic, teturajući pred publikom poput likova iz horor klasika Georgea A. Romera, a šizofreni dojam pojačavali su i prizori predstave koji su se razmrvljeni redali na videozidu. Treba istaknuti kako su Trobecove krušne peći i autorski dvojac imali pojačanja u vidu ne samo Bica, inače gitarista nekadašnje Sexe, već i Eve Badanjak iz Žena te Milana Manojlovića-Mancea koji je sinoć imao potpuno slobodne ruke da radi što hoće. Sat i kusur performansa tako je proveo sa strane, na rubu zbivanja, svirajući akustičnu gitaru i pjevušeći ili govoreći u mikrofon, samo da bi svako toliko ustao sa stolice i upuštao se u nešto nalik plesu i pantomimi.
Glazbeno, cijela je stvar bila zaista moćna i glasna – rastrgani no wave funk Trobeca zvučao je još bjesnije i neobuzdanije, uz svu silinu i kreativno ludilo ne samo navedenih Faust, već i prvoboraca industrial rocka tipa Throbbing Gristle i Cabaret Voltaire, posebno uz efekte, buku i tonove koje su izvlačili iz svog arsenala audio čudesa.
Uvjetno rečeno klasičniji muzički brojevi izmjenjivali su se s, još uvjetnije rečeno, narativnijim dijelovima posvećenima propitkivanju važnosti govora i onoga što od njega ostaje nakon što ga se razori sampliranjem i svede na fonočestice. Taj me koncept, pak, podsjetio na nekadašnjeg pjevača Cana Dama Suzukija i njegov ‘jezik kamenog doba’ prema kojem niti jedan jezik zapravo nema značenje niti vrijednost, već je bitno jedino ono što se nalazi iza riječi.
Eto, to bi otprilike bilo moj nemušti pokušaj da objasnim teško objašnjivo; ako vas je kojim slučajem zainteresirao, predlažem da uhvatite neku od sljedećih izvedbi „Sampladelije u noći živih mrtvaca“. Isplati se.