Zagrebački street rock bend Šank?! u četvrtak je zatresao Vintage Industrial Bar.
Tijekom ‘prve petoljetke’ zagrebačka punk četvorka Šank?! nametnula je kandidaturu za titulu najproduktivnijeg hrvatskog rock sastava, objavivši četiri studijska albuma i održavši stotine koncerata diljem bivše Juge. Naredne godine donijele su im prilično usporavanje pa su vijesti o novim pjesmama stizale sve rjeđe, a osjetno se smanjio i broj živih nastupa. Samim time, strahovao sam da i Šank?! postaje jedan od bezbrojnih hrvatskih bendova čijim je članovima za ozbiljno bavljenje glazbom jednostavno ponestalo vremena. Takve strahove, srećom, posljednjih tjedana odagnali su mi singlovima “Živjeli” i “Papaj ga”, kao i najavom novog studijskog albuma kojim će, između ostalog, obilježiti i deset godina na sceni.
Svojevrsni početak proslave odigrao se u četvrtak u punom Vintage Industrial Baru, gdje su Šankeri još jednom održali stvarno dobar koncert. U odnosu na četiri-pet puta koliko sam ih gledao uživo, ovaj je nastup bio nešto kraći, no s iznimkom osobnog mi favorita “Naša stvar”, u sat i pol svirke ugurali su sve što sam se nadao čuti, počevši od ranih street punk/oi! himni poput “Ne odustajem”, “Kurva” i “Crni oblak” preko balada “Kada me pitaš” i “Vjerojatno ne znaš” do “Krvav od pića”, “Nebitni” i “Odgovor”, ne tako često izvođenih pjesama s posljednjeg albuma. Upravo te pjesme, zajedno sa spomenutom “Živjeli”, jasno pokazuju autorsko sazrijevanje grupe i sve češći otklon prema nekim klasičnijim rock pravcima, barem dok se Alenu Rakiću na refrenima ne pridruže gitarist Ivan Mrkoci-Mrva i basist Dinko Deumić te tipičnim oi! višeglasjem stvore instant poveznicu s vlastitim počecima. Nemojte me krivo shvatiti, motorheadovska rasturačina “Papaj ga” dovoljna je da razuvjeri sve koji pomisle da su se Šankeri smekšali, kao uostalom i sinoćnji koncert koji su od početka do kraja odvalili u petoj brzini. Ritam-sekcija, koju uz Dinka sačinjava bubnjar Bojan Mišćin, tutnjala je poput brzog vlaka, Mrva je ponovno u punk ubacio cijelo čudo metal riffova i sola, dok je Rakić ‘popravljao svijet’ obračunavajući se s korumpiranim političarima, primitivcima, mržnjom i svim drugim nepravdama pred kojima više ne smijemo zatvarati oči. Osim te, socijalne tematike, kroz tekstove Šankera u posljednje se vrijeme provlače i teme vezane uz odrastanje, starenje i činjenicu da njihova mjesta na klupicama polako, ali sigurno zauzimaju neki novi klinci.
Prilikom izvještavanja s jednog od prošlih koncerata, napisao sam da Šank?! postaje bend za široke (rock) mase pa u publici više ne dominiraju samo punkeri i navijači, već se kraj njih tiskaju i 40 plus veterani poput nižepotpisanog, mlađahni nam nasljednici u šutkama, ali i velik broj onih koje na punk svirkama baš i nećete prečesto sresti. Razlog je jednostavan – bilo da je riječ o želji da se pokaže srednji prst svima koji su nas sjebali ili podigne čaša u čast mladosti provedene na zagrebačkim ulicama, stihovi Šanka svaki, ali baš svaki put pogađaju metu.
U devedesetak minuta nije bilo ni sekunde praznog hoda, kompletnu set-listu zajedno s bendom je otpjevao cijeli Vintage, a ako bih morao izdvojiti vrhunce čitave priče, to bi svakako bili “Snobovi”, završna “Sve za kraj” i, dakako “Zagreb gori”, najznačajnija stvar koju su napisali.