Cinkuši u Močvari – jedini pravi bend Petrice Kerempuha

Razdoblje između Božića i Nove godine već tradicionalno je rezervirano za druženje s Cinkušima u Močvari.

Cinkuši u Močvari (Foto: Mario Žuti)

Iako svi mi koji u životu nešto pišemo u glazbi uvijek tražimo neka nova otkrića, posoje i oni bendovi kojima se redovno vraćamo i čije koncerte posjećujemo češće od ostalih. Sudbina je htjela da su meni jedan od takvih bendova upravo Cinkuši čije sam nastupe gledao toliko puta da se s tim brojem rijetko koji drugi sastav može uspoređivati. I s tim solidnim iskustvom, dragi čitatelju našega portala, reći ću ti jednu stvar: nikad u životu nisam čuo Cinkuše da bolje zvuče nego na sinoćnjem koncertu u Močvari.

Prije svega, pokazalo se da publika voli i poštuje tradiciju, pa je vjerojatnije da će se odazvati na koncert ako već unaprijed zna da se isti održava svake godine u određenom razdoblju. Močvara je tako sinoć bila dupkom puna, tako da se onaj koji se pojavio u najavljeno vrijeme početka koncerta (22 h) mogao nadati mjestu tek na udaljenom kraju dvorane. Ali čim se bend okupio i krenu s “Grad se beli”, bilo je jasno da će zvuk svakog instrumenta biti izvrstan gdjegod da ste pozicionirani. Velik je to uspjeh majstora tona s obzirom da je riječ o deveteročlanom sastavu koji muzicira uglavnom na akustičnim glazbalima.

Zvuk benda sinoć obogaćen je za dodatnu violinu i usnu harmoniku koja se iznenađujuće sjajno uklopila s ostatkom instrumentarija. Cinkuši su zvučali usviranije nego ikad, aranžmani su bili fini i upečatljivi, a ipak cijeli koncert izveden je u opuštenoj atmosferi familijarnosti naoko slobodnog muziciranja društva prijatelja. Na trenutke su tako energijom podsjećali na razularenost The Poguesa, ali u većem dijelu nastupa bili su još bolji, kao Springsteenov genijalni Seeger Sessions Band na najboljem koncertu.

Cinkuši u Močvari (Foto: Mario Žuti)

Hitove poput “Pet je kumi”, “Bratec kosi” ili “Raca” presijecali su s nekim drukčijim materijalom, pa smo tako imali priliku čuti i prigodnu blagdansku “Prva je vura”, ali najviše me zapanjilo briljantno zamišljeno i izvedeno čitanje “O Fortune” iz Carmine Burane Carla Orffa. S ovim brojem Cinkuši su se pokazali kao bend koji može uvijek iznova iznjušiti neke nove glazbene obrasce koji su ne neki način uvijek još uzbudljiviji od onih koji su im prethodili u njihovom radu. Moram priznati da mi jako privlačno djeluje misao da bi bend mogao nastaviti istraživati sličan zvuk recimo i na svojem sljedećem studijskom albumu.

Da je Miroslav Krleža živ, sigurno bi rekao da bi njegovi stihovi trebali biti otpjevani upravo tako kako ih Cinkuši pjevaju. Da je Petrica Kerempuh stvarna osoba, svirao bi u Cinkušima. Od trijumfalne sonične oluje u napitnici “Nenadejano bogčije zveličenje” do ponositog a capella “Bora” na koncu nastupa, Cinkuši sinoć nisu dali ni jednu pogrešnu notu, ni jedan trenutak predaha od scenske izvrsnosti. Tko nije sinoć doživio svu moć ovog benda u njihovom možda najsnažnijem izdanju u karijeri teško će povjerovati riječima koje pišem još uvijek osupnut magijom tog susreta. Oni koji su bili, siguran sam, složit će se da su na samom kraju 2019. prisustvovali najboljem koncertu jednog domaćeg sastava ove godine.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X