Na temelju debitantskog CD-a Sare Renar, ‘Djeca’ teško bismo pogodili da je ova autorica pred oči javnosti i do diskografskog izdanja dospjela kao jedna od darovitih pripadnica recentnog vala (mladih) hrvatskih kantautorica (i malo manje zapaženih kantautora) među kojima se neformalnom prvom damom iskazala Nina Romić, kao prva koja je privukla određenu medijsku pažnju, kao prva koja je objavila CD (uskoro će i treći) i kao entuzijastički organizatorsko-promotivni dobri duh scene.
Prethodno se predstaviviši kao djevojka koja samostalno, uz akustičnu gitaru ( povremeno i bez nje, pjevajući u pratnji dvojice akustičnih gitarista), sigurno i privlačno izvodi vlastite pjesme koje, posve primjereno, donose zapažanja mlade osobe o sebi i svojoj okolini, Renar je album prvijenac odlučila snimiti uz pravi rock bend, sastavljen od razmjerno renomiranih mlađih glazbenika, gitarista Luke Gečeka i Jure Gecija, basista Vanje Marina, bubnjara Gorana Leke, trubača, perkusionista, beatboxista (i producenta) Ante Prgina Surke, uz pomoć orguljašice Darije Turine.
Time je, nažalost, izgubila prvotni šarm, onaj kantautorski ogoljele izloženosti koja nas implicitno uvjerava u iskrenost i autentičnost iskaza zanesene trubadurke što nam pjevajući povjerava svoje misli i osjećaje. Njene pjesme nisu besprijekorne, stihovi se nerijetko doimaju umjereno spretno sročenima, ali im se ne može poreći nastojanje za izbjegavanjem klišeja i banalnosti te za bavljenjem stanjima što ih je teško uhvatiti i opisati, osobito kad su posrijedi neizbježna ljubavna pitanja. Na tom “žensko-muškom” planu u sugestivnim se naznakama naslućuju mahom nelagodne i neizvjesne, mnogima, bit će, posebno uzbudljive i privlačne, situacije skrivenih strasti, nedorečenih, neostvarenih, mogućih, spekulativnih, zabranjenih ljubavi i zaljubljivanja, pretežno smještene u zadimljene ambijente alkoholom natopljenih noćnih izlazaka. Srce na dlanu, ali uz poetsko zabašurivanje. Tematski su još zanimljivije pomalo hipijevski romantične, odnosno angažirane teme o odrastanju (“Djeca”), o oportunizmu (“Altruizam”) i o besmislu ratovanja (“Termopil”), a to su istovremeno i najuspjelije pjesme u konačnoj albumskoj izvedbi, uz ljubavne “Bok” (u dvije inačice – beatbox i akustičnoj) te dodatnu, akustičnu inačicu “U velikom stilu”.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=VJkTw1eYIBE[/youtube]
Problem albuma “Djeca” u tome je što se, osim u netom spomenutim naslovima, dovoljno prozračnima da nam pripuste osobu koja pjeva, bend Sare Renar izražava masom, snagom i glasnoćom, a ne finesama, ni nastojanjem da pruži odgovarajuću podršku određenoj pjesmi. Umjesto truda oko pronalaženja aranžmansko-produkcijskih rješenja koja bi istaknula i poduprla ideje i stihove, grupa postojeće teme jednostavno pretvara u žestoke gruvalice. Jednom više funky, drugi put više indie, alter ili punk pop ili rock, ali bez prepoznatljive veze s niti vodiljom pojedine pjesme i bez posebnog čara u izvedbenom smislu, bez autorske sviračke specifičnosti koja bi uhvatila pažnju. Nego peri-deri.
Možda Sara Renar doista želi takvu pratnju, možda je njezina zamisao o konačnom zvuku baš ta – rock bend s pjevačicom – no dojam je da su potencijali njena stvaralaštva ipak (bili) zanimljivije izraženi u polju akustičnog zvuka. Ako već treba podebljati golu akustičnu gitaru, onda se dobrim uzorom za buduće snimke čini pristup kakav je na svom istoimenom vrsnom debiju pokazao daroviti klinac s Otoka, Jake Bugg – neka bude struje i pojačala, ali akustični zvuk i akustična gitara neka ostanu dominante.
Ocjena: 6/10
(Aquarius Records, 2013.)