Savršeni marginalci u Tvornici – pravije od pravog Piva

Na noć prije noći prije noći prije Božića, ako ste se našli u Zagrebu i pripadate onoj izumirućoj vrsti homo sapiensa koja je odrasla na žešćim ritmovima onih grana muzičkoga stabla koje se okvirno opisuju kratkom riječju što na engleskome znači ono što mi ovdje nazivamo “kamenom”, onda su se pred vama nudile dvije opcije. Prva je bila pohoditi Arenu na Laništu gdje ste mogli zajedno s četrnaest hiljada ljudi ponosno dići srednji prst u zrak i pokazati svojim sugrađanima što pate od kroničnog neukusa da nisu samo narodnjaci oni koji mogu napuniti najveću dvoranu u zemlji, već to mogu i tamo neki slavonski (pseudo)rekonvalescent i njegov blues rock sastav koji praši katalog građen kroz tri desetljeća i napokon je stasao dovoljno da skupi potrebnu hrabrost i zagrize u riskantan juriš na pozornicu dosad uspješno branjenu samo od zvijezda jeftinog istočnog folka ili pak zabavljača svjetskog renomea. Organizatoru ovog koncerta ionako je svejedno koja je vrsta glazbe u pitanju, isti je to onaj što je radio i one s kontra strane vašeg profinjenog glazbenog ukusa.

Ipak, ovo je priča o onoj drugoj opciji koja je također postigla izvanredan uspjeh. Ovo je priča o jednom jednako starom bendu, koji je u isto vrijeme istom žestinom i izravnošću krenuo iz Gajnica, a svoju je nišu našao pod kišobranom punka. Nakon što je glavni autor, frontmen i pjevač Mile Kekin recentno zauvijek (?) napustio bend i otisnuo se u samostalnu karijeru, njegovi su bivši suborci iz Hladnog piva ostali suočeni sa svojevrsnom egzistencijalnom dvojbom koja bi se najbolje mogla opisati naslovom jedne od pjesama s njihovog legendarnog prvijenca “Džinovski”, a stane u tri riječi: “A što dalje?”

Zoki, Suba i Šoky nisu mnogo dvojili, već su se prihvatili onoga što najbolje znaju i za čime im je srce čeznulo već više od dva desetljeća otkako je Mile autorski rastao i sve se više odmicao od temeljnih postulata, ruku na srce, ograničene punk rock estetike. Ograničena ili ne, ta ista estetika, znoj i grčenje ispred pojačala duboko su ostali urezani u DNK ostatka benda i njihova želja za povratkom korijenima prevladala je. Prvi put nakon što su s Miletom probali slično prije desetak godina, momci koji su činili bivše Hladno pivo posegnuli su za početnim poglavljima svoje diskografije, albumima “Džinovski”, “G.A.D.” i “Desetka” i pod nazivom jedne od najranijih pjesama kao Savršeni marginalci ponovno zapalili onu vatru u jednakoj mjeri kod sebe i kod svoje već pomalo ostarjele publike koja je odrastala uz njihov cinični stav još od ranih devedesetih.

Naravno, ta plemenita čežnja za povratku korijenima iziskivala je i jedan herkulovski zadatak, a taj se svodio na pronalaženje dostojne zamjene za čovjeka koji je većinu tih pjesama napisao i otpjevao. Adekvatan kandidat našao se u Krmpi, veteranu HC odreda Deafness by Noise, osvjedočenom prijatelju i obožavatelju benda, ali i čovjeku koji je u svom matičnom bendu dosad pjevao samo svoje tekstove i to na engleskom jeziku. Poznat po svojoj stamini i solidnom vokalu, Hrvoje se odjednom pokazao kao logičan izbor, jer rijetki su oni koji bi tek tako bili spremni odraditi koncert poput onog sinoćnjeg, a koji broji četrdeset pjesama i gotovo puna dva sata trajanja.

“Dobro veče” zaorilo se iz zvučnika u Tvornici na prvom zagrebačkom koncertu Savršenih marginalaca kad su se bivši članovi Piva našli na pozornici, a Krmpa je izišao pred publiku noseći golemu masku krokodila koji je bio svojevrsnom maskotom benda na njegovim počecima. U rasprodanom klubu u Šubićevoj plastične su čaše ne pretjerano hladnog piva poletjele u zrak i krenula je šutka koja nije prestala dok se bend probijao kroz sva poglavlja underground biblije zvane “Džinovski”. Nizale su se “Princeza”, “Pjevajte nešto ljubavno” i svi ostali antihitovi jedne generacije koja je mladost izgubila u onim prokletim ratnim godinama.

Neću nabrajati što se sve odsviralo, ali osim cijelog “Džinovskog” pao je i gotovo cijeli “G.A.D.” (bez “B.M.W.”-a i “Sedme noći, ako se ne varam), ali i svi najbolji (čitaj: najžešći) dijelovi “Desetke” (“Grčenje ispod pojačala”, “U sobi on i brat”, “Studentska” uz standardne hitove poput “Nema više” i “Ne volim te”). Bend ih je svirao nesmiljeno brzo i žestoko, a Krmpa se našao u poziciji u kojoj je Mile rijetko bio, pokušavajući držati ritam sa svojim kolegama, a istovremeno biti dovoljno razgovijetan i isporučiti kakvu-takvu melodiju. To mu nije uvijek polazilo za rukom, što je bilo i za očekivati s obzirom na težinu zadatka, ali publika ionako zna sve tekstove napamet i dala je sve od sebe da sudjeluje u toj nemogućoj misiji.

Rezultat sinoćnjeg koncerta jest najžešći koncert Hladnog piva u valjda više od 25 godina, uz bitnu razliku u tome da je bend u međuvremenu izvođački prilično napredovao i sad zvuči čvršći nego u tim već pomalo zaboravljenim danima ponosa i slave. Stari su pankeri bili oduševljeni da im se vratio bend iz mladosti koji su mnogi od njih pomalo precrtali u razdoblju dok su se sve više odvajali od izvorne estetike buke i znoja.

Zanimljivo je da već tjednima na vrhu top ljestvice prodavanosti sjede albumi Hladnog piva (“Šamar”) i KUD Idijota (“Glupost je neuništiva”) što jasno daje do znanja da interes za starim punkom ne jenjava, a upravo su se pjesme ta dva benda orile sinoć u pretrpanoj Tvornici, budući da su prije Marginalaca kao predgrupa nastupili Stare pizde koji na vrlo agilan i iznenađujuće kvalitetan način deru po pjesmarici Tuste i njegove braće. Prije njih nastupio je još jedan bivši član Hladnoga piva, klavijaturist Deda Milko koji sa svojim Ostatkom svira neki amalgam punka i blues rocka, a ako ga pitate što je to zapravo blues, reći će vam da je to isto što i rock, samo još gluplje.

U konačnoj presudi premijernog nastupa Savršenih marginalaca pred domaćom zagrebačkom publikom prije svega moramo ga ocijeniti potpunim hitom s obzirom na žestinu zvuka i ispunjenošću totalnog kapaciteta velikoga kluba u kojemu su nastupili. U tom smislu Marginalce bismo mogli ocijeniti kao pravije od pravog Piva, budući da su vjerniji onim postulatima na kojima je bend nastao, a od kojih se rastući prema mainstreamu godinama sve više odmicao. No ovdje valja odgovoriti i na jedno izrazito bitno pitanje, a to je ono o budućnosti ovog projekta i ima li je on uopće.

Nostalgija za davnim danima može ovakvom bendu poslužiti kao raketno gorivo i ponovno u krdo okupiti par hiljada ljudi kojima je nedostajao njihov omiljeni bend iz mladosti, ali dugoročno gledajući Marginalci će morati napraviti autorski iskorak i početi pisati novi materijal kako bi njihovo postojanje imalo smisla. Hoće li se tog zadatka prihvatiti Zoki i Suba ili možda Krmpa trenutno nije bitno koliko je važno da te pjesme budu barem približno na razini onih koje je pisao Mile, a htjeli vi to priznati ili ne, Kekin je bio jedan od najplodnijih i najkvalitetnijih domaćih autora kojemu je kreativni proces dolazio prirodno i s lakoćom, a rezultati su pjesme koje se naizust pjevaju već desetljećima.

Ako pak na ovom zadatku Savršeni marginalci zapnu i ne naprave iskorak, nažalost će ostati samo odličan tribute bend, što samo po sebi nije loše ako se radi na razini koju su pokazali sinoć i oni sami i Stare pizde. Ipak, bilo bi šteta da ova prekaljena banda ne nastavi putem razvoja i unese novopronađenu energiju u ponovno uzburkane vode alternativne scene.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute