Naleti li netko slučajno na ovu zbirku, vjerojatno neće ostati oduševljen. Riječ je o jednoj od slabijih SFerakonskih zbirki i nezvani gost bi se mogao loše provesti.
Po tom se pitanju ni “Tamna, tmasta tvar” ne razlikuje od ostalih SFerakonskih zbirki. Malo je u njoj aktualnoga i hrvatskom vjekovnom identitetu bitnoga. I dobro je da je tako. Kud bi došli da konstanto tupimo o jednom te istom. Nešto drugo, doduše, nije dobro. Nije dobro što je tek pet od trinaest priča prisutnih u zbirci kvalitetno. Ostalih se osam u rukama nekih rigoroznijih urednika vjerojatno ne bi najbolje provelo. To je ujedno i jedan od stalnih problema SFerakonske zbirke koja svoje stranice popunjava onim što se pojedine godine izvuče iz šešira. Selekcija, dakako, postoji no urednici nikad nisu odviše militantni prema prilozima pa se tako počesto dogodi da među njenim koricama osvanu priče korisne samo za popunjavanje prostora. Iako već odavno nije jedina (a dalo bi se sporiti o tome i je li najvažnija) konvencijska zbirka, SFerakonska je zbirka priča još uvijek relevantno mjesto na kojem zainteresirani čitatelj ima priliku upoznati neke nove i prepoznati neke stare glasove domaće žanrovske produkcije.
Ponešto ograničena konceptom tematskih priča (iako se, sudeći po raznovrsnim stilovima, pristupima i poetskim razlaganjima određene teme, može kazati kako je to ograničenje tek iluzija), SFerakonska zbirka iz godine u godinu nastavlja donositi neke od najzanimljivijih rukopisa suvremene hrvatske proze i iako se urednici žale na sve manji broj pristiglih priloga, ne čini se da će se po tom pitanju stvari ubrzo promijeniti.
Što smo, dakle, dobili ove godine? Dvije najkvalitetnije, najpromišljenije i najzrelije priče dolaze iz pera Darka Macana i Ivane Delač. Prva priča – “Hurije” – istražuje Macanu dragu temu ispraznih plemenskih rituala koji u konačnici dovode do propasti samoga plemena (tema je to koju je, primjerice, obrađivao u stripovima poput “Grendel Tales” – “Ponos vragova i Sergej” – “Teritorij”). U ovom je slučaju riječ o ritualu odrastanja, o transformaciji mladića u muškarce i destruktivnim opsesijama odraslih ljudi. U relativno jednostavan narativ o potrazi za Gralom (Gral je u ovom slučaju hurija – nasilno, brutalno, opasno i prije svega neuhvatljivo biće koje uspješnom lovcu donosi čast, slavu, zadivljene poglede seljana i ostale sitnice) Macan je upleo pripovijest o muškarcima i ženama, o slaboj komunikaciji između spolova i privatnim opsesijama koje dovode i do pojedinačnog i do kolektivnog uništenja.
Iako „poanta“ priče ne donosi ništa bitno novo u pogledu teme o kojoj se na ovaj ili onaj način piše već nekoliko tisuća godina, njena veličina proizlazi iz načina na koji Macan u relativno malo stranica uspijeva od jednostavnih elemenata stvoriti univerzum dovoljno kompleksan da svaki od njegovih likova istovremeno funkcionira i kao žanrovski tip i kao zaokruženi pojedinac čija nas pojedinačna sudbina pogađa i više od kolektivne (neminovne) tragedije cijeloga plemena.
Druga priča – “Zarobljena glasom” – uz pomoć „piramida“ u Visokom i motiva ambicioznog, „ludog“ znanstvenika također istražuje muško-ženske parove. Dok Macanova priča čini to preko ljudskoga bića u njegovom socijalnom i privatnom aspektu, obzor priče Ivane Delač sužen je na intimni odnos dvoje protagonista čiju dinamiku narušava pojava misterioznog, subverzivnog, glasa nad čijim prohtjevima protagonistica ima sve manje kontrole. Fantastični motiv „ukletog“ prstena koji pojačava podsvjesne želje i ruši civilizacijske i moralne blokade funkcionira kao katalizator pripovijetke koja bi se i bez njega mogla ostvariti na gotovo identičan način (nevjernih i manipulativnih supružnika po mainstreamu ima koliko vam duša hoće). Dalje>>