Njihova sposobnost stvaranja tradicijskog country/folk zvuka je zadivljujuća, ali kad se tome pridoda i izražen talent za pisanje privlačnih melodija i kvalitetnih tekstova, jasno je da ovim albumom scena dobila itekako vrijedan produžetak zapadnog krila kao i jedno od najboljih domaćih izdanja u prvoj polovici godine.
Ako je na ovim područjima ikad postojalo ozbiljnija struja glazbene scene koja se konkretnije naslanjala na američku country muziku, u pitanju je ipak bilo više dijaloga s derivatima tog pravca nego spajanja s pravom, korijenskom inačicom američke folk tradicije. Stoga se kao pravo osvježenje može dočekati pojavljivanje benda kao što je She Brought Me Gasoline koji je nakon prethodnih objavljivanja dvaju singlova, sredinom prve polovice ove godine na talijanskoj etiketi Go Country Records predstavio i svoj dugosvirajući prvijenac “On Values and Trash”.
Ovaj bend možda ime nosi po pjesmi čikaškoga bluzera Howlin’ Wolfa “I Asked for Water (She Gave Me Gasoline)” i ne može se reći da u njihovoj glazbi ne postoje izraženi utjecaji bluesa, pogotovo u često turobnim tekstovima o naimaštini i teškom životu, ali pjesme im zvučno više naginju akustičnoj delta varijanti žanra nego onoj električnoj kakvu je prakticirao Chester Arthur Burnett čija pjesma im je dala ime. No više od bluesa, She Brought Me Gasoline uživaju u rovarenju blatom američke folk i country tradicije dajući centralno mjesto u postavi bendžu koji svira pjevač i frontmen Kristijan Kevešević. Umornim glasom iznurenoga lutalice on se probija kroz priče o putovanjima, pijanstvu i besparici gotovo jednako uvjerljivo kao i najupečatljivi predstavnici sličnih žanrova na svjetskoj sceni, a na pamet odmah padaju asocijacije na jednog Williama Elliotta Whitmorea, što zbog sirove i autentične lo-fi produkcije, što zbog određenih vokalnih kvaliteta koje povremeno dijele ova dva pjevača.
Dvanaest pjesama koje čine “On Values and Trash” ne mogu pobjeći od turobne atmosfere kojom isijavaju, ali kad ih poslušate zajedno ipak neće ostaviti pretežak dojam koji bi vas odbio od ponovljenih slušanja, već dapače svojim kvalitetnim i često zaraznim melodijama svakim novim slušanjem ostavljaju sve bolji dojam. Očit primjer toga je i to da se kao jedan od favorita na prvo slušanje može izdvojiti i pjesma “Febo” koja je najdulji broj ploče s preko šest minuta trajanja, a očarat će vas melodijom koja je ujedno i sjetna i zavodljiva.
Među vrhunce svakako valja izdvojiti i “Coffin” koja jedina bitnije odstupa od roots osnove pa grabi čak i prema obrascima afričkog pustinjskog bluesa i predstavlja jedan od sjajnijih trenutaka gitarista Željka Platužića čije solo dionice često znaju obojiti pjesme benda pravim tonovima. S druge strane, jedini izlet u pisanje tekstova na hrvatskom jeziku izveden je u pretposljednjoj “Sve te kilometre” i ne može se reći da bi ukupni rezultat bio lošiji da se ova eskapada izbjegla.
She Brought Me Gasoline bend je koji će, premda se iskreno nadam da sam u krivu, veći uspjeh postizati kod kritike nego kod široke publike, ali njihovo prisutstvo na sceni itekako je dobrodošlo. Njihova sposobnost stvaranja tradicijskog country/folk zvuka je zadivljujuća, ali kad se tome pridoda i izražen talent za pisanje privlačnih melodija i kvalitetnih tekstova, jasno je da ovim albumom scena dobila itekako vrijedan produžetak zapadnog krila kao i jedno od najboljih domaćih izdanja u prvoj polovici godine. Čista vrijednost, bez smeća.
Ocjena: 8/10
(Go Country Records, 2020.)