Shilpa Ray je na novom albumu i jasna i glasna i prosta i bijesna i pametna, a uz to još i neodoljivo humoristična i oboružana rijetko oštrim i britkim tekstovima.
Upišete li u internetsku tražilicu Shilpa Ray, putevi algoritama odvest će vas do njene službene Bandcamp stranice na kojoj u onom malom ‘about’ odjeljku u koji stane, provjerio sam, četiri stotine znakova, piše: Nobody grows up wanting to be an artist’s artist. Appreciated by the sub sect of the sub sect is like being the beauty queen at the leper colony.
To je ukratko i najtočniji opis Shilpe Ray koja je od prvog samostalnog albuma Last Year’s Savage (2015.) do recentnog “Portrait of a Lady” sasvim svjesno postala točno ono što nikada nije željela biti, radeći uvijek točno i samo ono što želi, pa makar to značilo propadanje u vlastitu samoproreknutu rupu vječne nevidljivosti na sceni kojoj bi trebala pripadati. To dokazuje i spomenuti novi album koji je, opet prema Bandcampu, idejno začet još prije nekoliko godina i inspiriran Nan Goldinsovom serijom fotografija ‘The Ballad of Sexual Dependency’ koja se na osobni način bavi životom u New Yorku kasnih 70-ih u jeku no-wave scene. Shilpa Ray je podcijenjeni Lou Reed svoje generacije (Goldinsove fotografije i koncept neodoljivo podsjećaju na narativ i inner sleeve fotografije Reedovog albuma “Berlin”), a “Portrait of a Lady” punokrvni je konceptualni punk-rock album o ženama kao tihim žrtvama seksualnog i ostalog nasilja koje proizlazi iz ovog našeg patrijarhalno orijentiranog društva.
Ray je nekoliko godina tražila adekvatan način na koji bi se takav koncept mogao pretočiti u album, a onda je u jeku #MeToo pokreta 2019. započela rad na pjesmama koje slušamo danas 2022., u jeku #MenToo pokreta. To je i opet dokaz da Shilpa i nije najspretnija u PR-a ili ju, naprosto, boli briga jer izbaciti konceptualni rock album iz ženske perspektive nakon što se MeToo ponešto razvodnio ili nakon što je Bob Dylan optužen za seksualno napastovanje 12-godišnjakinje s 56-godišnjom odgodom, a što je kasnije i odbačeno jer se ispostavilo da Dylan fizički nije mogao biti ondje gdje se navodni zločin dogodio ili usred kontroverznog suđenja Depp/Heard za kojeg se čini da sve jasnije pokazuje da je upravo Depp žrtva, a Amber Heard zlostavljačica (“Tell the world, Johnny, tell them, ‘Johnny Depp, I, a man, I’m a victim too of domestic violence’. And see how many people believe or side with you”, poznat je citat s jedne od nebrojenih dokaznih audiosnimki) koja ga je neosnovano optužila za zlostavljanje u op-ed-u u Washington Postu, i nije baš najbriljantniji marketinški potez.
Shilpa je, međutim, album svejedno objavila, a najavni singl bio je upravo “Manic Pixie Dream Cunt” u kojem Ray iz sve primordijalne snage nalik na onu koju je u ranim danima imala Patti Smith, urla: “I’m a Goddess Godzilla Phoenix Rising/Gonna clean this bung hell hole out/All you Op-Ed open letter apologists/You get a pat on the back and a biscuit in your mouth/You can go gaslighting/Go gas lighting/’Cause Imma gonna burn this palace down”. Nezgodno, no svejedno točno onako kako bi to u punk-rocku trebalo biti – jasno, glasno, prosto, bijesno i pametno.
Shilpa Ray je na novom album i jasna i glasna i prosta i bijesna i pametna, a uz to još i neodoljivo humoristična i oboružana rijetko oštrim i britkim tekstovima. Drugim riječima, ima sve one kvalitete koje će joj nedvojbeno osigurati da ostane artist’s artist koju voli sub sect of the sub sect. Naslov albuma “Portrait of a Lady” u savršeno je humorističnoj kontradikciji s time kako zvuči, temama kojima se bavi i naslovima sadržanih pjesama pa su tako i ostala dva singla koja su prethodila izdanju, “Heteronormative Horseshit Blues” i “Bootlickers of the Patriarchy”, jasne, glasne, proste, bijesne, pametne i humoristične pjesme koje su jednako dobre kao i sami naslovi. Prva tako donosi obračun s tisućljetnim životom žena u sjeni moćnih i utjecajnih muškaraca (Man trash castles/In the kingdoms of evil/Centuries pass/I walk behind you), a druga inspirirana senatoricom Susan Collins i saslušanjem Kavanaugh/Blasey spretno i u kontekstu konceptualnog albuma osjetljive tematike, sasvim potrebno pokazuje da nikada ni u čemu ne postoji jedna strana novčića i govori o ženama koji svoj uspjeh grade na potkopavanju ili iskorištavanju zlostavljanja drugih žena. “You think you can sell solidarity”, pjeva Ray, “Bitch, don’t patronize me/You held a press conference the day/You sold your sisters out.”
Dualnost odgovornosti i teza da nitko nije čist i da ogledalo laže, ogleda se i strukturalno u zrcalnom aranžmanu gdje je prvi dio pjesme neon-noir, a drugi neka vrsta industrial-synth-post-punka. Zvuk je to kojim je prošaran i ostatak materijala u jednako istodobno urnebesno smiješnim i bolno aktualnim i re-aktualiziranim pjesmama poput “Lawsuits and Suicide”, “Cry for Cameras” ili “Male Feminist”. Ako se baš moram potruditi objektivno opisati zvuk i stil albuma, napravit ću to na krajnje subjektivan način i reći da zvuči poput poludjelog Richarda Hawleya i post-punk velikana Magazine, a vi ste sad sasvim slobodni zamisliti kakva je to suluda kombinacija ako još niste poslušali album ili misliti da sam promašio ceo fudbal ako jeste i ne slažete se.
Na kraju, ‘Portrait of a Lady’ album je koji može snimiti samo Shilpa Ray i koji će se najprije svidjeti sub sect publici sklonoj hladnom i ironičnom humoru, intelektualnim ispadima bijesa i maničnoj depresiji. To je album koji treba slušati glasno s tekstovima jasno otvorenima ispred sebe, ploča koja nije za neobavezno druženje uz ćaskanje i čašu crnog vina i koju nećete čuti niti u jednom klubu ili na radiju, iako je jednako klupska koliko i radijska, kolekcija pjesama za one koji su taman toliko woke da razumiju problematiku, ali se neće uvrijediti ako se nekoga istovremeno prozove pičkom. Shilpa Ray je tu i bijesna je, iz njezinih tekstova, glazbe i iz nje same sve vrišti New York, a on, kao što Reed jednom reče, nije za one osjetljive već je “something like a circus or a sewer“, baš kao i ovaj album.
Ocjena: 10/10
(Northern Spy, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
