Side Project ‘Lonely Boys’ – Gahanova škola

Zagrebački duo Side Project sve je više kontrapunkt vlastitom imenu. Pravo je čudo da se nije javio diskograf kojem će oni postati glavni projekt.

  • 39
    Shares
Side Project ‘Lonely Boys’

Elektropop duo Side Project, koji svoj stil još voli nazivati graveyard pop, iznenadio nas je 2015. izuzetno zrelim i zaokruženim debitantskim albumom „Things Which No One Else Should Know About“. Anja Papa i Luka Vidović tada su bili devetnaestogodišnjaci. Dvije godine kasnije, tj. 1. prosinca, dakle pred sam kraj 2017. objavili su, također u nezavisnom aranžmanu, svoj drugi album „Lonely Boys“, a petnaest dana prije instrumentalni soundtrack „The Last Well (Posljednji bunar)“ snimljen za istoimeni kratki film redatelja Filipa Filkovića Philatza i time priča o njihovoj zrelosti ide na n-tu potenciju.

Možda bi najbolja stvar za ovo dvoje dvadesetjednogodišnjaka bilo da pod hitno spakiraju kofere i odu iskušati sreću put Londona ili New Yorka, pa da tamo probaju postati novi Depeche Mode, ili u najmanju ruku Hurts, čiji prvi album je bio bezličniji od „Lonely Boys“, a svi se sjećamo kako su na krilima koketiranja s bendom Gahana i Gorea i Fletchera uspjeli napraviti prvi bitan korak u karijeri. U najmanju ruku je frapantno koliko je mladi Luka Vidović vokalno blizak Daveu Gahanu, čak možda i preblizak u interpretaciji, boji i prodornosti da bi se „Lonely Boys“ mogao i kotraproduktivno doživjeti, u smislu da je prije u pitanju showcase materijal, a ne samostojeći autorski rad.

A možda je čak i greška u koracima, tj. redoslijedu, što u prve četiri pjesme „Bamako“, „Liquid“, nešto manje „Drops“ i posebice „Jealousy“ Luka vokalno dominira, da bi Anja Papo tek od naslovne „Lonely Boys“ počela uzimati primat u drugom dijelu albuma i time doprinijeti stvaranju svojevrsnog yin-yang balansa cjelokupnog materijala. Uistinu je tu teško biti pametan, jer ovako se lako može nalijepiti etiketa prevelike sličnosti s Depeche Mode na prvi dojam zbog Lukinog glasa. No dakako nema tu govora o otvorenom plagiranju, jer je pristup potpuno drugačiji. Dok su Depche Moda poznati po svom sistemu radu u kojem dekonstruiraju i ogoljuju obrasce pop pjesme kreirajući pomaknute zvukobraze (koji su dakako s vremenom postali trademark), Side Project se pak bave suprotnim procesom zvučnog obogaćivanja skica koje isprva i nemaju potencijal pop hita, ali se nakon kreativnog procesa te pjesme prometnu u radiofonične brojeve, ali, recimo po brtanskim standardima radiofonije, a ne hrvatskim, koji glavinjaju u sferi tupavila, dosade i bezličnosti ,i gdje bi Side Project zvučali kao usamljeni i zalutali britanski bend.

Dakle, u tom pogledu ovaj elektropop duo svakako u svojoj kreativnoj matrici posjeduje dobar dio hommagea Depeche Mode, ali se ne bi moglo ustvrditi da tu postoji i želja za plagiranjem. Drugi dio albuma to ponajbolje dokazuje i on donosi finu esenciju koja potvrđuje da Side Project nakon „Things Which No One Else Should Know About“ puno sigurnije vladaju aranžmanima i usmjeravanjem pjesama u željenom smjeru. Tako je gotovo čarobna izgradnja zvučnih slojeva postepenog dizanja tenzije u jednoj „River’s Flow“, ili pak igranje dinamikom od glasnog do chill momenata u „Undertaker“.

Kao i na prvijencu, tako se i na „Lonely Boys“ nalazi kvalitetna vokalna kolaboracija. Na prvom je u pjesmi „12“ gostovala Nikol iz NLV, a ovog puta je na „Would You“ mikrofonu prišla Irena Žilić, dakle i na tom polju Side Project izabire creme da la creme. „Would You” je, poput spomenute „12“, na samom kraju albuma što dodatno unosi raznolikost u zvučnu sliku, posebno što Irena Žilić zvuči svjetski u tom tribal-chill out aranžmanu. I bilo bi dobro da „Would You“ zaživi i kao singl. Posljednje dvije „Go“ i „Again“ kao da su dva poglavlja iste priče s tim da posljednja „Again“ iznosi prijeko potrebni ‘brutalniji’ plesni moment.

Prava je šteta što album nije objavljen zericu ranije prošle godine, jer bi se sigurno našao na godišnjoj listi, no i to je nešto što kvalitetni mladi izvođači trebaju shvatiti i usvojiti, posebno iz razloga što iza sebe nemaju PR podršku, pa time i vijesti o izlasku sporije putuju. No, ipak daleko važnije od toga je da su Anja i Luka izbjegli klopku drugog albuma, ponudivši (opet) neočekivanu zrelost i nadogradnju kroz tehnički, kreativno i izvođački superiorniji album s možda samo jednom manom, a ta je da ćemo ipak morati malo pričekati i čuti je li Luka uistinu toliki emotivno-vokalni blizanac Daveu Gahanu, ili mu je uzor zasjenio mladu osobnost, jer kod visoko kvalitetnih izvođače, među koje po onome što nudi „Lonely Boys“ Side Project definitno spadaju, upravo taj moment osobnosti ima presudni značaj. Stoga umjesto brzanja sa zaključkom sklon sam tome da treba pričekati novo glazbeno poglavlje Side Projecta. Anja i Luka su počeli dovoljno rano, tako da je u ovom trenutku jedino nedvojbeno to da su na najboljem mogućem putu prema potpunoj formiranosti vlastita izričaja.

Ocjena: 8/10

(Samizdat / Bandcamp, 2017.)

  • 39
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh